Treći svjetski rat

Prividno daleke 1977. umirovljeni general NATO-a John Hackett na čelu autorskoga tima pripremio je knjigu Treći svjetski rat u kojoj je, danas to možemo reći s određenom zebnjom, predvidio velik dio razvoja svijeta u sljedećem periodu. Zašto sa zebnjom? Zato što se pokazuje da vojni analitičari daleko bolje poznaju moguće tokove povijesti od demokratski izabranih narodnih vođa, ali i zato što je upravo taj svojevremeno međunarodni bestseler, predstavljajući smjesu kompetentne analize i onoga što se zove wishful thinking, tj. princip što je babi milo, to se babi snilo, pokazuje kako oni kojima je prvenstvena stručnost vođenje rata, mogu svome predviđanju povijesti itekako izaći ususret. U vrijeme izlaska te knjige rat se zapravo već vodio punom snagom, upošljavajući gospodarske i ljudske resurse Zapada do te mjere da je kapitalistička privreda imala solidan temelj živahne cirkulacije kapitala kao motora izbjegavanja neizbježnih kriza, dok je socijalistički svijet, i inače gospodarski manje djelotvoran, svojom zauzdanošću lude trke pojedinaca i skupina za profitom, otkidajući od usta morao hraniti svoj vojni potencijal. Nije slučajno da su se predviđanja toga više projekta nego opisa budućnosti pokazala najtočnijima u slučaju raspada Jugoslavije, raspada Sovjetskog Saveza i prelaska komunističke Kine u domenu kapitalističkog oblika proizvodnje. Karakteristično je i to da Jugoslaviju u knjizi nije srušilo nezadovoljstvo naroda društveno-ekonomskim sustavom nego separatističke tendencije Srbije. Isto je tako karakteristično da đavolsku alternativu blagoslovljenom društvu zapadne demokracije i neograničene slobode kapitala nije srušilo nezadovoljstvo stanovništva zastojem u gospodarskom napretku i rastu životnog standarda, ili nezadovoljstvo sustavom političkog odlučivanja, nego fanatični nacionalizam Ukrajinaca koji su se našli na ključnim mjestima državnoga aparata. Taj nacionalizam bio je prema mišljenju autora Trećeg svjetskog rata razorniji i moćniji od vojne sile Zapada u uništavanju imperija zla.

Prisjećamo se ove poante završetka Trećeg svjetskog rata danas u kontekstu potencijalnog početka takvog rata izvan korica knjige. Pesimisti su možda zaključili da je u Ukrajini Treći svjetski rat već počeo na početku 2014. godine. Pesimisti su nažalost tako često u pravu da je vrijedno razmotriti što ide u prilog takvom razmišljanju.

Teško je prihvatiti zdravo za gotovo da je korumpiranost, samovolja i zloupotreba vlasti ukrajinskog predsjednika puno više nego samo otponac za eksploziju. Jedan od nedavnih američkih predsjednika, onaj o kome se priča da u katalogu njegove osobne biblioteke stoji stavka Knjige razne: komada jedan, sasvim je evidentno ukrao demokratske izbore pa – pojeo vuk magare. To da je ukrajinski numero uno dopustio upotrebu nasilja protiv vlastitog naroda kao što pravednički ističe propovjednik Obama, sasvim je usporedivo s onim kako se u raju demokracije ugušio (antipljačkaški) pokret Occupay, a rezultat je i opet bio basnolik kao u prethodnoj rečenici.

Ukrajina je nova zemlja, vrlo mlada, sastavljena od konglomerata stanovnika različita podrijetla, vjerske i uopće civilizacijske pripadnosti. Geohistorijsko nasljeđe danas prividno jedinstvenog entiteta ujedinjuje područja u rasponu od Tatarskog kanata na Krimu do dijelova katoličke Poljske koje je Hitler ponudio, a Staljin zgrabio na početku Drugoga svjetskog rata, a koji su i u još uvijek recentnoj prethodnoj povijesti bili poprište sukoba vjera i uvjerenja. Navodno je čak i poklik Hura!, koji egzistira i danas u mnogim jezicima, a nažalost i u mnogim situacijama, potekao od uzvika U raj! – izraza uvjerenja s kojim su istomišljenici slavnoga Tarasa Buljbe beskompromisno jurišali prema neprijateljskoj i vlastitoj smrti u granicama područja o kojem je riječ. Do Drugoga svjetskog rata područje današnje Ukrajine bilo je dio Poljske, dio Rumunjske, a sasvim bizarno, i autonomni dio Čehoslovačke, Zakarpatska Rusija koja je bila i teritorijalno odvojena od tadašnje matice zemlje. Može se činiti da su uspostavom ukrajinske nezavisnosti od Sovjetskog Saveza podjele nestale 1990., ali je nemoguće previdjeti da je velik, zapadni dio Ukrajine prozapadno orijentiran, istočni je dio proruski orijentiran, a Krim je, nakon iseljenja relativno autohtonih Tatara, manje ili više područje naseljeno Rusima. Na Krimu se nalazi i Sevastopolj, glavna matična luka nimalo beznačajne ruske Crnomorske flote.

U kontekstu svega spomenutoga, a nabrajati se može i puno više, teško je aktualnu pobunu protiv vlasti gledati kao jedinstveni pokret nezadovoljnoga naroda. Političke su parole i ciljevi buntovnika vrlo raznoliki, velikim dijelom u koliziji, a perzistiranje pobune nedvojbeno ukazuje na logistiku koja dolazi odnekud izvana. U tom pogledu događaji u Ukrajini mogu se povezati s previranjima u arapskom svijetu u kojima Amerikanci obilno pomažu svrgavanje evidentnih političkih diktatora da bi se nakon njih uspostavilo stanje u pravilu znatno gore, s više nepravde, više kaosa, više stradanja običnoga čovjeka. Danas Obama, čiji je mandat obilježio cijeli niz otvorenih ili prikrivenih intervencija na područjima drugih država i dalekih svjetova, prijeti Putinu ozbiljnim posljedicama ako zauzme Krim, što je po svim strateškim pokazateljima sasvim neizbježan korak. Rusi ne mogu dopustiti da se moćna Crnomorska flota gnijezdi u neprijateljskom okruženju.

Hoće li se latentni, a neizbježni sukob doista pretvoriti u Treći svjetski rat? Nadamo se da pesimisti ovaj put iznimno neće biti u pravu. Američka je javnost već sita američke uloge neuspješnoga svjetskog žandara, a uspješnog destruktivca tuđih sudbina. Osim toga, imperijalizam je izgubio adut borbe protiv paklenih sila komunizma. Europa je presudno ovisna o dotoku energije iz Rusije – koji dalekovidan strateški potez! Putinu treba dokaz o vlastitoj snazi, kao što američkoj privredi treba pojačana vojna proizvodnja, imperijalistički utemeljen kapitalizam time prevladava svoje krize. Ali slika svijeta ponešto se promijenila. Rusija je relativno konsolidirana, a zveckanje oružjem tu će konsolidaciju samo pojačati. Moćna Kina mogla bi se pokazati još moćnijom, i kao potencijalna prijetnja i kao agens na strani Rusije, upravo onoliko koliko je teoretski nadmoćnija američka vojna sila oslabljena širenjem svojega fronta u zemljama u kojima uspostavlja demokraciju.

Veliki rat najvjerojatnije zaista počinje, ali nadajmo se da će to biti ipak samo novi Hladni rat. A sutrašnja Ukrajina, manje ili više necjelovita, već je u raljama globalnog kapitalizma pa i to potrebu da se ratuje za Ukrajinu čini Zapadu manje profitabilnom.