„Crni“ Rusi i „bijeli“ Amerikanci

Zapadnjački su mediji u četvrtak, 14. travnja, izvijestili o tome da su ruski zrakoplovi neovlašteno prelijetali iznad američkoga ratnog razarača u Baltiku. I to ne bilo kako – agresivno. Budući da se radi o povrijeđenim američkim interesima, bilo je nužno proizvesti negodovanje kod cijele zapadne hemisfere. Stoga, složno se pristupilo prenošenju izjave „neimenovanog vojnog dužnosnika“. Dokle je god on govorio o najagresivnijem ruskom napadu nakon „dugo vremena“, bilo je sasvim nebitno o kome se radi i postoji li uopće ta osoba.

Charles A. Hampton, zapovjednik razarača, uložio je prigovor na „neprofesionalno i opasno“ ponašanje ruske vojske. Zapadnjački su mediji uz njega spremno stali , pritom prenoseći da je zapovjednik dodao da se Amerikanci i saveznici neće povući iz Baltika. U prijevodu, Rusi mogu provocirati koliko god hoće – mi Zapadnjaci i dalje smo glavni. Kako bi utvrdili gradivo gledateljstva, čak je i HRT-ov večernji Dnevnik jednu snimku prelijetanja zrakoplova ponovio dvaput. Međutim, to ni nije njihova krivica – ipak se radi o snimkama preuzetih od kuća poput BBC-ja. Iako se ponegdje moglo pročitati da se radi o samo dva, mainstream mediji složno su govorili o „nizu prelijetanja“.

Dok su se na Zapadu bavili ponavljanjem snimaka, Vladimir Vladimirovič Putin milijune je Rusa smjestio pred televizore. Ne događa se, naime, svaki dan da Putin na izravnoj vezi odgovara na pitanja običnog stanovništva. Gotovo četverosatni program sa zanimanjem je popratio i Zapad, no na malo drugačiji način. U prilogu HRT-ovog Dnevnika odmah je na početku naglašeno da se radi o događaju u „režiji Kremlja“. Gledateljstvu je tako poručeno da ovaj Putinov istup ne shvati kao nešto vjerodostojno.

„Putin je građane uvjeravao da čini sve kako bi ublažio njihove poteškoće“, glasi jedna od rečenica iz priloga. Ona je upotpunjena snimkom četvorice namrgođenih muškaraca iz publike. Bi li riječ „uvjeravao“ bila upotrijebljena da je nešto slično izjavio zapovjednik američkog razarača? Vjerojatno ne bi. Usto, takva izjava američkog dužnosnika zasigurno ne bi bila upakirana s namrgođenim licima.

Da bi još jednom utvrdili da je Putin trajni neprijatelj naših interesa, mediji su posebno istaknuli njegovu izjavu o zadržavanju ruskih sankcija kad je riječ o proizvodima sa Zapada. Bingo! To je upravo ono što američke i europske uši (ne) žele čuti. „Ako se netko odlučio utopiti, mislim da njemu nitko ne može pomoći“, izjavio je jednom Putin. Pitanje je bilo bi li od otapanja spasio turskog ili ukrajinskog predsjednika. Kako su taj odgovor popratile mainstream televizije? Kadrom pljeska i nasmiješenih lica u publici. „Aha, vidi ove pokvarene Ruse“, mogli su upirati prstom Zapadnjaci.

Radi se o tek dva mala, sitna primjera. Oba će događaja već sutra biti zaboravljena. Međutim, ona jasno razotkrivaju odnos zapadnjačkih mainstream medija prema onima „dobrima“ i onima „lošima“. Spominjući Rusiju, mediji će redovito izvještavati o represivnom i autoritativnom aparatu koji ugrožava funkcioniranje civilnog društva. Govorit će se o konstantnom dokidanju medijskih sloboda. Putin će redovito biti prikazivan kao hladni KGB-ovac koji ne dopušta razvoj političkog aktivizma. Napominjat će se da je sudstvo korumpirano i ovisno o volji vlasti. Zakoni postoje, isticat će se, no oni se ne primjenjuju. S pravom, složit će se mnogi. No što je s takozvanim pozitivcima?

Američko se dobročinstvo – kao i ono njihovih saveznika – ne dovodi u pitanje. Barem ne u prime terminima. Unatoč učestalim kršenjima međunarodnih sporazuma, mainstream urednici Amerikancima i dalje lijepe titulu boraca za slobodu. Nijedan američki ratni zločin nije počinjen iz ljubavi prema demokraciji, no takve se stvari opravdavaju dokle se god radi o „štićenju američkih interesa“.

Umjesto američkih, možemo govoriti i o europskim ili, općenito, interesima anglosaksonskog društva. Zapadnjačka društva počivaju na predodžbi da smo svi dio velike i sretne obitelji. To je, naravno, mit. Interesi direktora multinacionalne kompanije različiti su od interesa običnog radnika u njegovoj firmi. Međutim, mi smo dobro istrenirani i naučeni biti slijepi. Sve dok se neka akcija opravdava „nacionalnim interesom“, spremni smo tu vijest progutati i pospremiti na dno ladice pamćenja. U međuvremenu, propagandni će nam sustav pažnju usmjeriti na nešto drugo.

Noam Chomsky, jedan od najistaknutijih mislilaca današnjice, svojevremeno je pisao o nedostatku povijesnog pamćenja i zanemarivanju povijesnih činjenica. Usporedbe radi, istaknuo je da ono što se šezdesetih dogodilo u Vijetnamu u povijesti – više ne postoji. Takva se praksa primjenjuje i pri susretu s mnogo mlađim zbivanjima. Ako ne ide u prilog Zapadu , onda je nebitno.

Slično funkcionira i većina medija. Stvari su, stoga, uglavnom „crne“ ili „bijele“. Protagonisti međunarodne politike dijele se na „naše“ i „njihove“. Obično stanovništvo, koje pritom uglavnom nema koristi ni od jednih ni od drugih, poslušno bulji u ekrane i klima glavama. Umjesto da vidi ono što gleda, vidjet će ono što misli da zna.

Hladni rat navodno je davno završio, a Rusi i Amerikanci pritom su navodno postali prijatelji. Njihovim je saveznicima također dopušteno rukovanje na javnim pozornicama. Međutim, zapadnjački ih mediji – u koje polažemo tolike nade – i dalje tretiraju kao dvoje razmažene djece u pješčaniku. Rusija je pritom zločesti klinac koji svako malo iz čista mira dobrom djetetu Americi uzima kanticu za pijesak. Naši mediji, uslužbi zabrinute mame, odmah trče i grde Rusiju. Istovremeno, nitko ne primjećuje onoga trećeg klinca u kutu pješčanika, kojeg maltretiraju i jedni i drugi.