Tiranija sreće na Božić

Ovo pišem u vlaku putujući u Koprivnicu, šest dana prije Božića, u kratkim rukavima. Kroz otvoren prozor kupea struji proljetni lahor.

„Tata, hoće li padati snijeg za Božić?“ pitaju me djeca, još uvijek uvjerena da tata zna sve.

„Neće“, kažem ja, nakon što sam odgledao Vakulu na prognozi.

Nekako nam je prirodno koncem prosinca osjećati tamu i hladnoću. Potpuno se mogu uživjeti u duh našeg prapovijesnog prapretka koji je, stisnut u ledenim noćima, željno očekivao da se dan počne produživati. I shvaćam da je svoje oduševljenje time što se sunce počelo uspinjati nad horizontom prenio i na nas, koji taj blagdan slavimo u kršćanskom duhu.

Ali kako slaviti dolazak toplijih dana kad hladnih uopće nema? Čemu se stiskati uz kobasice i kuhano vino kad nam je i u vesti prevruće?

I još gore, kako se uživjeti u rođenje siromašnog djeteta kad smo i mi i djeca prepuni svih mogućih stvari? Dapače, kako se uopće uživjeti u rođenje djeteta kad naše društvo ima sve manje djece i sve ih teže prima?

Doma preskačem gomile plišanaca, pazim da se ne poskliznem na rasute flomastere i tražim slobodno mjesto za svoj laptop među odgrizenim i odbačenim čokoladnim figurama svetog Nikole. Nikakvo čudo da je u tom božićnom preobilju zavladao cinizam; ispražnjen od sadržaja, Božić se ispunjava formom glupavih komedija, gomilom nepotrebnih darova, šarenih čestitki, kičastih ukrasa, užasnih pjesama i provizornih štandova, a ideal sve te strahote oličen je u zvijezdi na vrhu drvca i fetišu nad fetišima – snijegu na Božić.

Božićnom cinizmu ne smetaju siromašni koje svakodnevno gledam na televiziji i pred haustorom, dok prekapaju moje smeće. Teror sreće, kako je to nazvao francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner, toliko je moćan da se međusobno nadmećemo tko će biti sretniji, da hrlimo u šoping centre kojima bauljaju samo sretni ljudi te da odlučno izbjegavamo sve one koji djeluju nesretno, kao da je peh zarazan.

Božić, kako su nam ga mediji organizirali, trijumf je te lažne sreće.

„Ne, djeco“, kažem klincima, „snijeg neće pasti. Ali, kao i svake godine, Dijete Isus će se roditi. A samo to je važno.“