Teško je biti žena. Trebaš se ponašati kao dama, izgledati kao djevojčica, a raditi kao konj.
Žene čine više od polovice ukupne populacije. Unatoč tome, trebala su im stoljeća da se izbore za pravo glasa. Prevladavalo je mišljenje da je aktivnost u javnom životu muška uloga, a privatnost doma – domena žene. Zbog toga su se žene zanemarivale kao aktivne sudionice u oblikovanju civilizacije. Neke od njih odlučno su krenule u borbu protiv takve neravnopravnosti posvetivši svoj život dugoj i iscrpljujućoj bitci za pravo glasa. To je pitanje postalo posebno aktualno u 19. stoljeću, kada je pokrenut val prosvjeda žena poznatih kao sufražetkinje, koje su tražile pravo glasa i sudjelovanja na izborima.
Ženama je danas, u 21. stoljeću, teško uopće zamisliti kroz što su sve njihove prethodnice u proteklih dvjesto godina morale proći kako bi se izborile za prava. Današnju modernu demokraciju ne možemo ni zamisliti bez takozvane ravnopravnosti žena i muškaraca – kako u politici, tako i u svim drugim društvenim sferama. Naravno, ta ravnopravnost u praksi ne postoji, ali danas barem imaju pravo glasa i mogućnost, koliko god mala bila, sudjelovanja u politici.
Iako je situacija u odnosu na prošla stoljeća nešto drugačija, žene su još uvijek nedovoljno zastupljene u politici, a borba protiv njihove niske zastupljenosti još traje. Poznato je da se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović javno zalaže za ženska prava.
„Danas je teško biti žena. Trebaš se ponašati kao dama, izgledati kao djevojčica, a raditi kao konj“, istaknula je predsjednica u svibnju prošle godine na Papinskom sveučilištu Antonianum, gdje je održala predavanje na temu Žena u politici, izazovi u globaliziranom svijetu. Ukazala je na stanje u današnjem svijetu, spomenuvši da je teško biti žena čak i ako si na visokom položaju.
Predsjednica je 2015. godine upisala doktorski studij međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je 2000. godine stekla i titulu magistrice međunarodnih odnosa. Prethodno je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1993. diplomirala engleski i španjolski jezik. Svojim postupkom naišla je na brojne osude i neodobravanja društva, bez obzira na to što je njezino ime na zavidnome trećem mjestu na listi, i to zahvaljujući ostvarenom broju bodova.
Već sredinom 19. stoljeća žene u Europi počele su se upisivati na medicinske fakultete. Ali morale su u obrazovanje ulagati duplo više truda nego muški kolege. Imale su i posebne usmene ispite. Osim toga, medicinom su se mogle baviti samo u partnerstvu s muškim liječnikom. Koliko se društveni stav doista promijenio ako se ženama ne priznaje njihov uspjeh i ne ukazuje im se dovoljno povjerenja da su sposobne, osim u posao (makar to bio i predsjednički), ulagati u svoje obrazovanje i napredovanje?!
Kad bi bila riječ o predsjedniku, muškarcu, zasigurno bi mu na ovome aplaudiralo naše još pomalo zadrto društvo. Bio bi on njihov istinski heroj – predsjednik, otac, suprug, a k tome još i doktorand. Zabrinjavajući je podatak da je samo sedam posto žena na čelu gradova ili općina u Hrvatskoj, iz čega proizlazi da tamo gdje je vlast, žena nema. Ali, ipak, činjenica je da je žena na čelu naše države. No to ne mijenja dominantni patrijarhalni obrazac društva.
HDZ, najveća konzervativna stranka u Hrvatskoj, svojom politikom daje naslutiti kako drži do uvjerenja da ženama nije mjesto u politici. Kako je onda moguće da je isti taj HDZ iznjedrio prvu predsjednicu Vlade i prvu predsjednicu Republike Hrvatske?! Na zadnjim parlamentarnim izborima, u studenome prošle godine, bili su spremni platiti čak i novčanu kaznu od 50 000 kuna po izbornoj listi zbog nepoštivanja načela o uravnoteženoj zastupljenosti obaju spolova, pri čemu se neuravnoteženom zastupljenošću smatra ona koja je ispod 40 posto. Pa tako HDZ ni u jednoj izbornoj jedinici, od mogućih 11, nije dosegao zastupljenost žena od 40 posto. SDP-u, njihovu najvećem rivalu, to nije uspjelo u „samo“ šest izbornih jedinica.
Postavlja se pitanje zašto se onda predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko, založio za kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović ispred HDZ-a na ovogodišnjim predsjedničkim izborima. Je li to zato što doista vjeruje da je kompetentna za to da obavlja funkciju predsjednice ili upravo zato što je žena, pa će njome lakše moći manipulirati, a njezin će program zapravo biti njegov program, odnosno ona će biti sredstvo pomoću kojega će pobijediti na parlamentarnim izborima u studenome? Karamarko i HDZ-ovci u ovom slučaju plasiraju pozitivnu sliku o sebi jer su dali zeleno svjetlo ženi da vodi državu, time aludirajući na ravnopravnost spolova i u politici i u svim ostalim aspektima društva. No jesmo li sigurni da je to doista tako?
Primjer Kolinde Grabar-Kitarović drugim ženama možebitno otvara put prema najvišim državničkim položajima, ali to je apsolutno nebitno sve dokle god političari nastavljaju forsirati po obične građane, a posebno žene, štetnu politiku koja u prvom redu zagovara nacionalizam. Onda je potrebno naglasiti da je borba za ženska ljudska prava nedjeljiva od borbe za prava ostalih manjinskih skupina. Ženama treba dati moć i ukazati povjerenje. Njihov se glas mora čuti i njihovo sudjelovanje u politici moraju podržati i njihovi kolege političari, i biračice, i birači. Preostaje nam nadati se da nismo toliko patrijarhalno društvo koje bi si moglo dozvoliti da postane crna rupa Europske unije po pitanju sudjelovanja žena u političkom životu Hrvatske.
