Pernar od Stankovića utjehu našao u Bujančevoj bijeloj košulji
Prošle su tri i pol godine otkako je Pernar napustio Stankovićev studio: što nam to govori o personalizaciji medija i je li ovaj primjer aktualan i u 2020. godini?
Personalizacija medija paradoksalan je pojam. Uzmemo li činjenicu da novinar treba biti objektivan, ali je i dalje subjektivno biće, daje jasno do znanja koliko težak njegov posao može biti. S druge strane, lakoća kojom javnost može percipirati drugačiju sliku o javnoj osobi kroz različite infotainment emisije je nevjerojatna. Možda upravo i zato personalizacija medija nikad nije bila uočljivija, iako se na neki način čini da je namjerna i da su gledatelji upravo i naviknuti na određen stil kojim njihov preferencijalni novinar „gura“ cijeli intervju.
Pernar Stankoviću: „Imam TV ali ne plaćam pristojbu“
Ove godine u studenom bit će četiri godine otkako je saborski zastupnik Ivan Pernar u 15. minuti Stankovićeve emisije Nedjeljom u 2 napustio studio. Prisjetimo se, počelo je vrlo mirno, a kad se Pernar zapričao o Palestincima i HRT-u i kad se Stanković tako milo trudio braniti ugled svoje Kuće potpitanjima o tome zašto mu gost sumnja u kvalitetu HRT-ovog programa, šamaranje je ujedno počelo i završilo. Na Stankovićevo pitanje o tome što misli o drugim programima poput kulturnog i dramskog naspram informativnog kojeg toliko mrzi, Pernar odvraća sličnim tonom: „Sve ovo drugo što vi spominjete je zapravo podređeno dominaciji Washingtona i Bruxellesa, vi u vašem obrazovnom programu nikad nećete objasniti djeci ili odraslima kako nastaje novac, koja je uloga središnje banke, zašto se krediti ne mogu vratiti i tako dalje…“. I zaista, danas se uopće ne čudim Pernarovoj retorici – ipak je čovjek napisao dvije knjige: Kako je nastao novac te Mehanika novca. Ima li čovjek fetiš na novac ne znam, ali siguran sam da tog dana u Stankovićevoj emisiji i tom trenutku to nije bio ni najmanje relevantan odgovor. Prethodno potvrdivši da ima TV ali ne plaća pristojbu, a onda da ne gleda HRT ali zna da im ne valja niti obrazovni, kulturni i dramski program, bacilo ga je dodatno u probleme gdje naposljetku napušta studio. Koliko god vi voljeli ili mrzili Pernara ili Stankovića, ta petnaestominutna emisija imala je savršenog smisla. Pernar nije želio dati odgovor ni na jedno pitanje, već je svojim monološkim stilom želio uglazbiti klasične recitacije koji inače završe u njegovim Facebook statusima, a odmah nakon toga hvalospjevima njegovih fanova u sekciji komentara. Ako ćemo iskreno, HRT kao javni servis ima za razliku od komercijalnih televizija kvotu koju mora ispuniti za različite vrste programa koje nudi, što znači da ne može staviti tri sata turske sapunice u prime time. Bez obzira na sadržajnost tog programa, on je ipak najbolje odrađen u odnosu na komercijalne televizije. Štoviše, ako poslušamo programe Hrvatskog radija, čut ćemo da su neke teme zaista kvalitetno odrađene, često bolje od televizije.
Ispovijed u ispobujaonici
Pernaru nije trebalo dugo da se odazove u Bujančev brlog – već nakon tri dana 16. studenog 2016. Velimir ga je tako toplo dočekao da ste praktički mogli osjetiti toplinu kako isparava iz vašeg televizora. Za razliku od Stankovića gdje je uvodni prilog o Pernaru bio izbačen (jer je bilo „ili ćete reći nešto pozitivno o meni ili ćete maknuti prilog uopće“), Bujica ga je dosta „personalizirala“. Uspoređen je tako s Trumpom, a sugovornici u prilogu su svi imali slična stajališta njegovim kao što je spominjanje „Imbexa“ i izraza „dnovinarstvo“, što je vjerojatno Bujanec skuhao ciljano kako bi svom gostu podigao ego. Međutim, jesu li to gledatelji stvarno tako i percipirali? Vraćamo se ponovno na tu paradoksalnost personalizacije – jer njome nikad ne znate kome ste stali na žulj, odnosno stavili HRT-ovu kuvertu u poštanski sandučić (u Pernarovom slučaju). Ivan se tako ispovjedio bijelom Velimiru u crnom sakou kazavši što mu je na duši, i stvarno sam mogao osjetiti prijateljstvo koje su imali. Ta žar je potrajala sve do 18. siječnja 2017. godine, kad je Bujanec na svom Facebook profilu objavio da Ivan žica X-icu u menzi na Lašćini – „OVO NIJE JOŠ JEDAN “PERFORMANS”: Pernar žica X-icu u studentskoj menzi!“. Možda je voditelj Bujice bio samo ljubomoran što se na Lašćini za manje novca dobiju veće porcije nego u saborskoj kantini, a naš Bujo niti je saborski zastupnik, a niti student.
Odnosi izvan TV formata daju kontekstualnost gledatelju intervjua
Taj postupak nas još jednom upzorava na to koliko je važno pratiti okruženje u kojem novinar i njegov prošli i budući, potencijalni ponovni gost reagiraju. Kako komuniciraju u javnosti, i je li i to dio slagalice koja nam je potrebna kako bismo zaista razumjeli što je značio određen intervju, prilog, emisija s tom osobom? Krajem veljače ove godine Pernar je ponovno gostovao u Bujici, a Veljko je na svoj Facebook pretočio sliku gdje su obojica neposredno prije emitiranja nazdravili Coronom.
Ako to nije primjer ekstra sloja personalizacije, onda ne znam što jest. Čini se da Corona kao i korona spajaju ljude u nevolji, brišu sjećanja o X-icama i kantinama. Samo se pitam, je li to bilo dovoljno da Pernar zaboravi na 50 000 kuna koje je morao platiti Stankoviću za nanesene duševne boli? Uostalom, ako nastavi nizati tužbe, uskoro neće imati za HRT pristojbu i morat će svakako ponovno žicati X-icu od studenata.
