Gdje je nestao dijalog?
Do svega što je nastalo u ljudskoj civilizaciji došlo je na temelju razmjene misli/stavova/znanja. U tom je smislu uistinu dijalog istinsko sredstvo uspostavljanja ljudskoga društva. Zajednica otvorena za dijalog, obučena za razgovor, usmjerena prema konstruktivnom sučeljavanju – razvit će zajednicu koja će brže i uspješnije uspostavljati uljuđeno društvo. Svako onemogućavanje dijaloga, proizvodnja straha u prostoru komunikacije, zabrana ili cenzura – zaustavljaju proces demokratizacije.
Onako kako je pismenost omogućila atensku demokraciju, tako bi medijska pismenost ideju demokracije mogla uzdići iznad razine aktualne nam kupoprodaje utjecaja na građane posredstvom skupo plaćenog oglasnog prostora (uz svake izbore bilo koje zemlje na svijetu). No, za to su potrebni ljudi sokratovske strpljivosti i upornosti. Svaka je osoba bitna u sustavu napredovanja svijesti o tome da je istinski dijalog jedini put koji vodi društvenoj zajednici u kojoj ćemo se osjećati ugodno i udobno, onako kako se osjećamo u okružju dragih i poznatih ljudi i stvari u našim obiteljskim prostorima.
Dijaloga danas nedostaje u obiteljima, političkim strankama, crkvenim hijerarhijama, korporacijama, u redakcijama medija, u medijima… Često se ponašamo u skladu s instinktom stada: dovoljno je da netko podigne ruke u zrak i iskaže svoju (u pravilu nezrelu) lidersku volju, pa da odmah odustanemo od bilo kakve kritičke misli, razgovora, propitivanja, skepse, analize, zaključivanja na temelju objektivnih informacija iz više izvora.
Ono što se nerijetko može sresti samo je glumljenje dijaloga, igra demokracije, lažiranje sučeljavanja ideja, programiranje anketa, lažna objektivnost, uravnilovka krivnje ili neki od drugih oblika proizvodnje dodatnih šumova u komunikaciji. Kao da nije dovoljno to što ne znamo razgovarati, svakodnevno dobivamo novu medijsku porciju edukacije o tome kako uspješno izbjeći bilo kakvu pomisao o potrebi i nužnosti istinskog dijaloga.
Ponašamo se poput tvrdoglavih šutljivaca koji sami sebi kopaju dovoljno duboku jamu iz koje neće više uspjeti izaći. Kopamo je samo zato što smo prestali razgovarati o smislu našeg zajedničkog života na površini zemlje, gdje teku rijeke i gdje grije sunce. Duboko dolje, u blizini dna, u prostorima medijskog mraka, lažne demokracije, interesnih povezivanja politike biznisa i medija, u mraku lažnih nerealnih obećanja i vlastitih pristanaka na sustav stalnih prevara – polako počinjemo shvaćati da su mediji sredstvo koje treba ponuditi dijalog, a ne proizvodnju navijačkih strasti; da su mediji labirint iz kojega nećemo nikada izaći ako ne počnemo iza sebe ostavljati tragove riječi istine i istinskog dijaloga; da nam je sve gore jer nam na leđa tovare situacije o kojima nismo razgovarali, a koje moramo tegliti.
