S tom talijanskom facom na izletu

Donosimo prijevod članka talijanskog novinara i pisca Enrica Franceschinija objavljenog u novinama La Repubblica 1993. godine. Autor se u članku osvrće na knjigu Talijani s kovčegom, Lijepa zemlja na putovanju svojeg kolege Beppea Severgninija. Članak je zanimljiv zato što možemo vidjeti kulturne stereotipe o Talijanima sa stajališta jednog Talijana koji je svjestan po čemu su prepoznatljivi njegovi sunarodnjaci. Još zanimljivijim ga čini to što možemo primijetiti je li se što promijenilo u odnosu na danas, dvadeset i dvije godine kasnije. Ovo nam također može služiti kao usporedba nas Hrvata s Talijanima, tj. po čemu se razlikuju narodi i razlikuju li se uopće.

Svjetlana Benkek

Svima se vjerojatno dogodilo da su se našli na putovanju ili na odmoru u inozemstvu, na Manhattanu kao i na grčkim otocima, u Moskvi ili Parizu i da su sa sigurnošću prepoznali grupu ljudi u gužvi: “Oni”, pomislili ste bez tračka sumnje, “su Talijani”.

I niste pogriješili. Mi Talijani, zapravo, imamo dar – ili pak manu – da se odmah međusobno prepoznamo. I to ne zbog naglaska ili fizionomije: ne moramo čak ni riječ izustiti i možemo i lice sakriti pod šiltericom i tamnim naočalama. Ali postoji ono nešto, kod Talijana koji je na putovanju, što ga skoro uvijek čini jedinstvenim, gdje-god bio, što-god radio. Ponekad je dovoljna samo odjeća: ako vidite muškarca bilo koje dobi u Timberlandicama, to znači da pred sobom imate zidara iz Amerike (oni su jedini koji ih nose u zemlji gdje se proizvode) ili se pak daleko vjerojatnije radi o Talijanu, pogotovo ako ima majicu zavezanu oko struka, ili pak preuski ležerni sako na preizlizane traperice.

U drugim slučajevima nije ni potrebno da čovjek bude prisutan da bi se prepoznalo koje je nacionalnosti. Ako uđete u hotelsku sobu iz koje se gost upravo odjavio i ne vidite pepeljare na stolićima, paketić sapuna, šampon, pjenu za kupanje u kupaonici i ako povrh svega nedostaje ogrtač sa znakom hotela na džepu, onda ste sigurni da je odande netom izašao neki Talijan, s punim kovčegom diskretno uzetih “suvenira” (netko bi to diskretnije nazvao: ukradenih) u hotelu gdje je boravio nekoliko dana.

Ova i druga bezbrojna pravila preko kojih se prepoznajemo su ironičan, ali na kraju krajeva nježan doprinos proučavanju naše rase, kojem se posvetio jedan novinar trudeći se da se udalji od Italije i Talijana svojim poslovnim putovanjima diljem svijeta, ali kako je priznao svojem šefu Indri Montanelliju morao je spoznati činjenicu da kamo god da ode “uvijek će tu negdje biti trgovac iz Brescie” koji ga čeka.

Bepe Severgnini, posebni izvjestitelj novina La Repubblica (Rizzoli, str. 259) je u knjigu Talijani s kovčegom, Lijepa zemlja na putovanju skupio svoje susrete sa svojim sunarodnjacima na četiri strane svijeta te također svoja “sociološka” zapažanja. Rezultat bi se mogao s perfidnošću definirati kao “priručnik” o tome kako se prosječni Talijan nikad ne bi trebao ponašati kada je na odmoru ili na službenom putovanju van granica zemlje; ali je isto tako dobronamjerno “ogledalo” za one koji ovih dana kreću na odmor svjesni činjenice da su Talijani, ne Nijemci, Japanci ili Amerikanci i da za tu činjenicu nema lijeka.

Bit će da je to zato što putujući, mi Talijani, ne samo da ostajemo ono što jesmo, nego postajemo to još i više: u inozemstvu, primjećuje Severgnini, postajemo čak još i veći domoljubi, što sve govori o narodu koji ima nejasnu predodžbu o domovini i još labilniji osjećaj za državu. Putovanje, ukratko, postaje ogledalo našeg karaktera.

Ako se u Italiji možda i primjereno ponašamo, kada prijeđemo granicu sve to ispliva na površinu: od žestine s kojom maznemo naslovljeni papir za pisma, pepeljaru, kemijsku olovku, šampon iz hotelske sobe, do sigurnosti s kojom nakon tri dana u nekoj nepoznatoj zemlji već objašnjavamo začuđenim “domorocima” što trebaju učiniti da riješe problem koji ih muči već desetljećima ili stoljećima, do strasti s kojom od devet do jedanaest navečer molimo da nas spoje na interkontinentalnu telefonsku liniju da nazovemo suprugu koja je daleko ( i s kojom strašću od jedanaest pa nadalje pokušavamo zavesti ženu koja radi na centrali) pa sve do opsjednutosti kupovinom kojoj je cilj da se sklopi pravi “posao”.

Severgnini podsjeća na Moravijinu maksimu: “Francuz posjećuje stranu zemlju, Nijemac je proučava, Englez je učini svojom kućom, Amerikanac je pojede”; i dodaje: “Talijan pita koliko košta”. Netko tko prisustvuje neprikladnom prizoru Talijana koji upravo kupuje na jednoj od “lokalnih tržnica” Trećeg svijeta, ne može zasigurno zamisliti da je divlja zvijer koja se bori za popust od pet tisuća lira s bosonogim djetetom često izvanredna osoba, primjećuje autor: možda se radi o profesoru u srednjoj školi koji je već sto puta predavao svojim učenicima drame Trećeg svijeta.

Tome da se nas prepozna, također pridonosi “tehnologija”: u ovome slučaju taj “moderan kult”, kako ga je definirao Ennio Flaiano, “od svakog turista učini da postane zabrinuti fotograf koji sakuplja doživljaje iz svoga života, da bi bio siguran da je živio”. Ta zabrinutost je porasla otkad su dijapozitiv i videokamera uskočili u kovčeg Talijana.

Naravno, nisu svi Talijani na putovanju takvi. Zapravo, Severgnini razlikuje “putnika” od “turista”, od kojih ovaj potonji neizbježno čini ogromnu većinu naših sunarodnjaka u inozemstvu. Flaiano, u ovoj knjizi nudi najbolju definiciju za turista: “Jedina stvar koju želi na putovanju je da se osjeća kao kod kuće”. Dok se putnik pak s druge strane može poistovjetiti s tvrdnjom Roberta Louisa Stevensona u knjizi “Travels with a donkey”: “Ja ne putujem da nekamo idem, nego da idem. Putujem zbog užitka putovanja. Lijepo se je kretati!” Putnici poput Stevensona nam u očaravajućim knjigama prepričavaju svoje dojmove o svijetu. Turisti, koji su velikodušniji, daruju jedan neiscrpan, zabavan, vrlo ljudski materijal knjigama nas novinara.

S talijanskog prevela Svjetlana Benkek