Priča djevojke iz dječjeg doma: „Njima nije bila bitna moja sreća“

U dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi smještavaju se djeca bez roditelja ili djeca koju roditelji zanemaruju ili zlorabe svoje roditeljske dužnosti, a taj broj se u posljednjih pet godina udvostručio.

Čak i uz potporu svoje obitelji, mladima je odrastanje teško, no kako je onima koji svoje odrastanje provedu u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi?

Svoju priču o odrastanju jednom takvom domu željela je ispričati dvadesetdvogodišnja djevojka iz okolice Čakovca koja je zamolila da ostane anonimna. Ona je sa svojim bratom do punoljetnosti pronalazila dom u dvije obitelji. Ova djevojka danas živi u Koprivnici i četvrta godina je na jednom zagrebačkom fakultetu.

U koprivnički dom je došla kao malena djevojčica s tek navršenih 12 godina, a tamo je ostala dvije godine. Razlog odlaska u dom se nije htjela prisjećati. Kaže kako ih je u domu bilo oko tridesetak, a najmlađe dijete je imalo tek 4 godine.

 „ Jednostavno sam morala prihvatiti da sam tu i da bolje ne može.”

Iako je htjela svoj pravi dom i obiteljsku ljubav, bila je svjesna da je jedino rješenje ostati u domu u Koprivnici za koji ima samo riječi hvale. Odgojitelji se što više trude da se svako dijete ne osjeća usamljeno i tužno. Rado se prisjeća i organizirana druženja koja su provodili s djecom iz domova u drugim gradovima, a čak im je i bio omogućen odlazak na ljetovanje. Iako je htjela ostati u domu s ostalom djecom, bila je jedna od sretnica kojoj su pronašli udomiteljsku obitelj.

„Djeca iz doma su kao vlastita braća i sestre, jedni drugima smo podrška u svemu.“

U prvu  udomiteljsku obitelj otišla je s četrnaest godina i kako kaže htjela je ostati zauvijek. U toj udomiteljskoj obitelji bilo je još četvero djece iz doma pa je u novu obitelj došla s velikim nestrpljenjem i srećom.  Njezina udomiteljica je nju, ali i ostalu djecu prihvatila kao vlastitu. Rado se prisjeća njihovih zajedničkih druženja, odlazaka na izlete i svih aktivnosti koje radiš s pravom obitelji. No, sve što je lijepo kratko traje pa ju je tako zbog tuđe pogreške, Centar za socijalnu skrb oduzeo i ponovo vratio u Dječji dom.

„Unatoč svakodnevnim plakanjem, njima nije bila bitna moja sreća nego zakon.“

Nedugo zatim pronašli su joj novu udomiteljsku obitelj, ali dogodilo se ono što je najmanje željela, razdvojili su nju i njenog mlađeg brata. On se, kako su joj rekli u Centru za socijalnu skrb,  jednostavno nije snašao u Koprivnici, pa su ga odvojili i premjestili u udomiteljsku obitelj u Čakovcu, a ona je ostala u Koprivnici.

Ovaj put je pripala starijoj gospođi kod koje je jedva ostala do svoje osamnaeste godine. Prisjeća se kako ju je ta starija gospođa iskorištavala i uzdržavala samo zbog novca koje je dobivala kao udomiteljica. Ističe kako nikome ne bi poželjela ovo što je ona svakodnevno trpjela.

„Brojala mi je koliko wc papira smijem potrošiti na dan“

Unatoč tome što udomitelji dobivaju novac za djecu, djevojka je sama sebi s ušteđenih 100 kuna morala kupovati higijenske potrepštine i hranu, dok je udomiteljica sav dobiveni novac trošila na sebe.

Prema zakonu djeca odlaze iz doma sa svojih 18 godina i sa završenom srednjom školom, te im jedino preostaje da se snađu i nađu posao. Dok su neki u strahu kako i kamo dalje, ova djevojka napokon je bila sretna nakon svakodnevnog maltretiranja.

Spletom okolnosti upoznala je i svog sadašnjeg dečka kod kojeg živi danas u Koprivnici. Kako i sama kaže, sretna je i zahvalna na svemu što je prošla i do čega je došla. Svoju vlastitu obitelj, ali i prvu udomiteljsku obitelj posjećuje kad god stigne, a kako kaže, period odrastanja u drugoj obitelji želi što prije zaboraviti.