Prepisujem, dokle napredujem
Kada su na naslovnici prvog broja svojih novina Global studenti zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u svibnju 2014. godine središnje mjesto dodijelili tekstu „Halo, pošto diplomski?“ – nadnaslovljenom „Tko zarađuje na akademskim (ne)djelima i kako na plagijate reagiraju fakulteti“ – mogli su i priželjkivati i očekivati baš sve, osim onoga što ih je učinilo „globalno“ prepoznatljivim u hrvatskom medijskom prostoru.
Bumerang pitanja odapetog s naslovne stranice, sletio je nisko – već na kolumnu profesora Bože Skoke u istom broju; a koji je svojim tekstom (pretpostavljam) nastojao poduprijeti studentsku inicijativu. Je li profesor Skoko posudio/prepisao/prilagodio „forwardušu“ Borisa Dežulovića – prije toga navodno i autora i citat iz nenavedene bibliografske jedinice, a nakon toga ponovno navodno i građu s Wikipedije – zapravo nas ne bi trebalo zanimati. Ionako postoje prekobrojna etička povjerenstva – neka provjeravaju, sankcioniraju, pišu izvješća…
Ono što bi nas sve trebalo brinuti jest činjenica da institucija koja na svojim službenim internetskim stranicama ima poveznicu AKADEMSKO NEPOŠTENJE, s uputama za njegovo sprječavanje i prijavu, vidi problem – jednostrano: spriječiti, prijaviti i kazniti treba studente! Nije li to pr(a)vi oblik akademskog nepoštenja? I zašto bi u tom kontekstu čudilo to što je uredništvo studenskog lista u sljedećem broju marljivo prešutjelo cijelu aferu, a profesor Skoko uskoro izabran za pročelnika novinarstva.
Lako je zagovarati akademsko poštenje, a još lakše prakticirati akademsko nepoštenje. Za njega u našem društvu postoji nevjerojatan stupanj tolerancije – „snašao se/snašla se“ – koji ne posramljuje počinitelje nego publiku. Ipak, nema u prepisivanju ni plagiranju nikakvoga romantičarskog junaštva. U pitanju je krađa – svjesna i namjerna. Lopov je onaj tko ukrade bicikl, ali i čokoladicu. I malo veći i malo manji lopov i dalje je samo lopov. Odakle toliko razumijevanja za one koji kradu tuđe rečenice da bi ih kapitalizirali za vlastitu dobit – ocjenu na ispitu, diplomu, izbor u zvanje?
Sve dok su u pitanju pojedinačni slučajevi, možemo reći da stvari funkcioniraju; ono što nas unazađuje jest institucionalna podrška. Provjera diploma u zagrebačkom Holdingu pokazala je razmjere farse u kojoj živimo – u rasponu od djelatnika s lažnom diplomom koji je iskreno bio iznenađen zašto ga prozivaju kad je on svoju diplomu pošteno platio četiri tisuće kuna do medija koji su požurili sastaviti „Top 5“ obrazovnih ustanova s krivotvorenim diplomama u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
U isto se vrijeme pojavio i radikalan umjetnički primjer plagijata. Dugo najavljivani performans „Ništa“ Marine Abramović ubrzo je označen kao plagijat istoimenog projekta američke konceptualne umjetnice Mary Ellen Carroll. Nije teško pretpostaviti da je publici bila dodijeljena uloga „živog materijala“. Umjetnica je u galeriji namjeravala ne raditi „ništa“, i time „oblikovati“ pogled promatrača. Ma koliko ne razumjeli što je u tome umjetnost, vjerujem da razumijemo analogiju – naše je „skretanje pogleda“ s prepisivača i plagijatora socijalno uvjetovano, naučeno ponašanje.
Nije u pitanju izbor – akademsko poštenje ili akademsko nepoštenje? U pitanju je metoda. I kod Descartesa. Mislim, dakle jesam. Prepisujem, dakle nisam – ono čime se predstavljam.
