Od business klase do beskućnika, V. dio

Svatko od nas je vjerojatno izjavio onu čuvenu rečenicu „ ako dobijem na lotu, idem na Havaje.“ E, pa ja nisam dobila na lotu, ali sam odlučila kupiti avionsku kartu i evo me na Havajima. ALOHA!

Izlazim iz aerodroma van na ulicu i prva stvar koja mi zaokuplja osjetila jest vlažan zrak. Na prvi udisaj imate osjećaj da ste zalutali u najveću prašumu; zrak je nekako gust i težak, a otežavajuća stvar je što za sobom vucaram kofer od 30-tak kilograma. Nije dosta to što mi pretežak kofer zadaje muke, nego moram disati kao riba na suhom. Divno.

Budući da mi je smještaj trebao biti osiguran, prijatelj kod kojeg sam trebala odsjesti nije kupio kartu za Havaje i nije se pojavio. Prepuštena na milost i nemilost hawaiiskog stanovništva, odlazim sa shuttle kombijem do grada uhvatiti internet da nađem neki smještaj. Sati provedeni na mobitelu ipak daju rezultata i odlazim na plažu Waikiki gdje se nalazi hostel s prihvatljivom cijenom noćenja.

Sjećam se kako su mi Amerikanci govorili da su Havaji opasni, a pogotovo plaža Waikiki koja slovi za najopasniji dio otoka O’ahu. Ali evo mene na Waikiki plaži, u omanjem hostelu, prvi red do mora, negativna energija ostala je negdje daleko, a osmijeh na licu je neizbježan.

Drugog jutra odlazim na plažu s planom da ondje provedem cijeli dan i sa stavom ‘ja sam dijete s mora, ne treba meni krema za sunčanje’. Prekrasno, kristalno more te nestvarno lijepa pješčana plaža razlog su zbog kojeg prvih desetak minuta samo stojim kao luđak i gledam u more.

Naposljetku, provodim svega dva – tri sata na suncu jer je bio poprilični zvizdan i neki unutarnji glasić mi kaže da bi bilo dobro otići negdje u hlad. Drugog dana sve čega se sjećam je neopisiva bol. Moja koža je boje zrele rajčice, a svaki korak zadaje mi neopisive bolove, stoga radnje poput spavanja, ležanja, sjedenja ne stvaraju mi zadovoljstvo, već jezu. Dobiti opekline od sunca krajem mjeseca rujna je jedno novo iskustvo koje ne bih htjela ponoviti.

Ali jednom se živi i jednom si na Havajima, stoga odlučujem kako je super dan za planinarenje na krater vulkana Diamonds Head. Unatoč kiši, vjetru i strmom usponu, dolazim na jedan veličanstven vidikovac s kojeg puca pogled na sve četiri strane svijeta. More, planine, sunce, palme, megalomanske građevine Honolulua u daljini, bogate vile i stanovi uz plažu ispod vas; čitaj taj svijet ispred vaših očiju daje vam osjećaj kao da ste na vrhu svijeta.

Idućeg dana odlazim i na sjeverni dio otoka posjetiti otočić Chinamans hat. Dvosatna vožnja gradskim autobusom inače bi mi predstavljala izuzetnu nervozu, ali u ovom slučaju uživam. Vozimo se najprije autoputom, a zatim seoskim ulicama pa se izgled krajolika drastično mijenja; visoke zgrade zamjenjuje netaknuta priroda.

Na ovim pustim mjestima otoka O’ahu zapravo otkrivam skrivenu čar Havaja. Sve one fotošopirane fotke Havaja ne mogu se mjeriti sa stvarnim dojmom kojeg dobivam otkrivajući zabačene dijelove ovog otoka. Čini se kao da je revolucija zaobišla ovo mjesto i dovoljno mi je samo gledati prirodu i upijati ono što me okružuje.

Druženje s papigom u hostelu, zalasci sunca na Havajima, upoznavanje novih prijatelja, večernje šetnje plažama učinili su Hawaiie magičnim mjestom. Kažu da sve što je lijepo kratko traje i uistinu; ne sjećam se kada mi je tjedan dana brže prošlo. A nisam ni bila svjesna da najbolje tek slijedi.