Od business klase do beskućnika, III. dio

Montana – država u sjeverozapadnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država u kojoj se nalazi grad Bozeman, odakle drugi dan imam let za San Francisco. Stojim ispred ulaznih vrata jedne kuće i kucam po deseti put. Nitko ne otvara i na najboljem sam putu da se u minuti pretvorim u ledenu skulpturu jer je temperatura tek koji stupanj viša od nule.

Pitam se je li adresa ispravna? Naime, svijet je malen, a pred koji tjedan sam u Yellowstoneu upoznala Riječanina koji radi sezonski posao u SAD-u poput mene i koji je mene i prijateljicu odlučio ugostiti u Bozemanu na jednu noć. Napokon, vrata se otvaraju i nepoznati mladić poziva me da uđem. Objasnim mu tko smo i zašto smo tu, na što on nimalo iznenađeno ne reagira, objašnjavajući da je cimer mojega prijatelja.

Kako ćete znati da ste ušli u američku kuću? Jednostavno – na svakom uglu prostorije vidjet ćete pušku ili pištolj, a na polici metke. Ne mogu odoljeti svom nagonu, uzimam pušku (koja je bila prazna) i paradiram s njom po kući. Male stvari me čine sretnima.

Nešto kasnije dolazi Loris – prijatelj iz Rijeke – kuha nam večeru, priča o našem rodnom gradu, planovima za putovanje i kako moramo po povratku u Hrvatsku svi ostati u kontaktu. Provodim noć smrzavajući se jer u kući nema grijanja.

Sutradan odlazim na aerodrom, u zadnji čas hvatam let za Portland gdje presjedam u avion za San Francisco. Svaki čovjek koji je imao priliku putovati po SAD-u reći će vam kako je upravo San Francisco njegov najdraži grad. Upoznala sam puno ljudi: Amerikanaca, Hrvata, Tajvanaca i gotovo su mi svi to potvrdili, stoga ne čudi da su moja očekivanja velika, a uzbuđenje još veće.

Po dolasku u Frisco, kako ga Ameri od milja zovu, hvatam autobus koji će me dovesti do mjesta gdje sam smještena. Gledam kroz prozor i doista, osjećam se kao u filmu. Pažnju mi zaokupljaju redovi šarenih, nanizanih kućica, palme i ocean. Smještena sam izvan centra grada, ali samo nekoliko minuta hoda od oceana.

Nakon što sam konačno ostavila stvari u stanu, odlazim do centra. Vozim se pokretnim stepenicama koje vode iz podzemne željeznice do ulice. To je najuzbudljiviji dio dolaska u novi grad; izlaziš iz podzemne, u nepoznati grad i ne znaš što te očekuje. Izlazim na ulicu i vidim mnogo ljudi, visoke nebodere, čujem buku automobila, ljude koji govore na različitim stranim jezicima… Konačno sam u civilizaciji.

Kao i svaki turist, prvo gdje odlazim jest do Golden Gate Bridge-a. Biti u San Franciscu, a ne posjetiti taj most, jednaka je katastrofa kao jesti ćevape bez ajvara i luka. U vrijeme kada je izgrađen, Golden Gate bio je najveći viseći most na svijetu i tako je postao simbolom San Francisca. Optimistično ga imam namjeru prehodati, ali tada saznam da je dugačak tri kilometra i entuzijazam mi se naglo povukao.

U blizini mosta nalazi se Golden Gate Park. To je jedan od najvećih parkova u SAD-u i provodim sate lutajući po njemu. Ne uspijevam ga cijelog obići jer su za to potrebni dani, a ne sati. Iako se tamo nalaze mnogobrojni restorani, kafići, jezera, vodopadi i muzeji, meni najposebniji bio je Japanski vrt. Ima nešto smirujuće u toj arhitekturi, flori koja ga okružuje i nakratko meditiram.

Budući da mi je nedostajalo more, sljedećeg dana odlazim na plažu. Vrijeme je oblačno, vjetrovito i prohladno i nikako nije pogodno za kupanje, ali me to ne sprječava da izujem tenisice i potrčim umočiti stopala u ocean. To mi je prvi puta u životu da gledam i “dodirujem” Tihi ocean.

San Francisco jedan je od najskupljih gradova na svijetu, a to sam osjetila i na svojoj koži. Večera: čaša gaziranog soka i tjestenina sa salsa umakom – 220 kuna. Kuglica sladoleda na Pieru 39 košta 40 kuna. Jedna banana u dućanu 10 kuna. Najjeftinija kava koju uspijevam popiti – 25 kuna. Srećom da ostajem kratko jer bih ubrzo pjevušila stihove Prljavaca “kroz moje prazne džepove, vjetrovi mi prolaze…”

To je grad suprotnosti. Ovdje je najbolji životni standard u SAD-u, a ulice su prepune beskućnika. Centar grada je prepun modernih zgrada, a šetajući Haight Streetom, imam dojam da je vrijeme stalo u ’60-tima. Ulice su ili savršeno ravne ili idu uzbrdo.

Za očekivati je da ćete u San Franciscu najviše sresti Amerikance. Ja sam više imala dojam da sam zalutala u neki kineski grad. U San Franciscu nalazi se jedna od najvećih kineskih četvrti na svijetu, a velika je poput centra nekog povećeg hrvatskog grada. Blokovi i blokovi ulica prepuni kineskih dućana, restorana i klubova. Ipak, lokalci me upozoravaju da noću izbjegavam taj kvart.

Najviše od svega, željela sam posjetiti zloglasni zatvor Alcatraz. Otok gdje su najgori američki kriminalci provodili godine i godine života. Zatvor iz kojeg nitko nije uspio pobjeći. Posljednjeg dana odlazim i tamo. Nerado ustajem u 4 ujutro jer nisam jutarnji tip, vozim se podzemnom željeznicom do grada i čekam kakvih dva sata za ukrcaj na brod koji plovi do tamo. Je li vrijedilo? Itekako. Osim razgleda zatvorskih ćelija, ovo je prilika za razgovor s ljudima koji su na ovom otoku odrastali u vrijeme dok je Alcatraz bio državni zatvor.

Pakiram se, jer ostavljam Frisco iza sebe i krećem dalje. Preda mnom je dugačak put. Dugo razmišljam o San Franciscu. Jel’ mi se svidio? Da. Jesam li očekivala više? Jesam. Daleko od toga da je taj grad ružan ili dosadan, upravo suprotno, ali očekivanja su bila velika. Između mene i San Francisca se nije dogodila ljubav na prvi pogled, ali možda se trebam vratiti i dati mu drugu priliku?