Od business klase do beskućnika, I. dio - Pressedan
Putovanja

Mama me grli i plače. Kao da letim za Afganistan, a ne za SAD. Po peti puta joj govorim uredu je, bit će dobro. Nemam stpljenja za duga pozdravljanja, i ovako se za malo više od tri mjeseca vraćam kući. Zadnja provjera pred check in: putovnicu, novce i fotoaparat imam, bez ostalog mogu.

Uvijek mi je tako pred put. Osjećam pozitivnu nervozu, napeta sam i jedva čekam doći tamo gdje idem, a pogotovo danas kada imam priliku, po prvi puta u životu, voziti se u business klasi aviona. To je nešto fensi poput HŽ-ovog prvog razreda, ali za razliku od njega, ovaj opravdava cijenu.

 

14627725_10207262988795614_793236588_n

Ulazim, a stjuardesa me usmjerava da je moje sjedalo na gornjem katu aviona. Gornji kat aviona? To postoji? Smiješim se i krenem gore i stanem i divim se… Dodijeljena mi je osobna asistentica koja se brine, kako i sama kaže, o  svim mojim željama. Krene me ispitivati: Želite li da vam tijekom leta serviramo običnu vodu ili mineralnu ? (Običnu, ako nije problem…) S ledom ili bez? ( S ledom, hvala.) Smijem li vas probuditi ako zaspite u vrijeme ručka? (Dapače). Gospođa vrijedno bilježi moje zahtjeve, a ja se divim uređaju ispred mene. Najnoviji filmovi, glazba, radio, edukacijski programi, internet, serije, igrice… Sve je mi je to na raspolaganju tijekom cijelog leta. I nije loša ova business klasa.  Imam čak i krevet, ali ne želim spavati jer je stvarnost konačno bolja od snova.

14699872_10207262989315627_1028620083_n

Dolazi mi osobna asistentica i pruža jelovnik. Vi se šalite? Ja mogu birati što ću jesti na letu? Divno. Biram sve riblje jer sam čovjek s mora, a u konačnici, moja destinacija je Yellowstone, a to nikako ne zvuči kao dva mjeseca ću jesti plodove mora i svježu ribu, već kao danas su na meniju medvjeđe krvavice, a sutra kobasice od bizona.
Odjednom stiže prvi slijed jela, uskoro i drugi, ne mogu više jesti, ali jedem jer vaša jela kuhaju poznati svjetski kuhari koji rade u restoranima s Michelinovim zvjezdicama. Svaki zalogaj je božanstven i ne znam jedem li anđele na pladnju ili hranu.
14628137_10207262989075621_1096838933_n
Sletismo u zračnu luku Seattle, a meni se jednostavno ne ide.  Sve što je lijepo kratko traje i vrijeme je za razgovor s imigracijskim službenikom. To je osoba koja odlučuje o vašem ulasku u zemlju i lijepo bi bilo kad biste bili ljubazni s njom. Dolazim ja na red, vedro se nasmiješim i pružam putovnicu.  Žena me samo mrko odmjeri i prvo što spomene je da moja slika s putovnice ne liči na mene. Super, misli da sam imigrant, ostat ću vječno na granici, proklete vize i Amerik… BUM! Bezvoljno lupi ona pečat, pruža mi putovnicu i krećem.

Tražim Carol, stariju ženu s kojom se trebam naći. Carol se sama ponudila provesti me po gradu budući da sam trebala raditi kod poslodavca koji je njen prijatelj. Restoran od gore spomenutog prijatelja je izgorio, što puno govori o tome koliko zapravo sreće imam u životu. U Seattleu mogu provesti šest sati što je, po mom mišljenju, bilo dovoljno.  Odlazimo do centra grada, vidim visoke zgrade kako strše nad vizurom grada u daljini i veselim se kao malo dijete. Ajme ja sam stvarno tu. Ovo se događa.

Prolazimo gradom dosta brzo, a dvije stvari koje uspijevam zamijetiti su: skupi automobili na ulicama i zgrade zanimljive arhitekture. Dolazimo na poveću tržnicu, simbol i srce Seattlea. Ako ste turist, ovdje ćete sigurno zalutati. Ovdje možete kupiti jastoge, ribu, rakovice. Svu hranu koju obožavam i koju teška srca ostavljam na dva i pol mjeseca iza sebe.

dsc_0447
Kratka tura Public Market Centerom završava i Carol mi priča svoju životnu priču, a ja ne slušam pretjerano pozorno jer vidim da dolazimo pred Space Needle i divim se. Ali moju pažnju ne zaokuplja okomiti toranj ispred mene, već umjetnička instalacija cvijetova koji, kada prođeš pored njih, ispuštaju zvukove. Da, vrlo zrelo od mene, ali takva sam, obilazim svaki cvijet jer me zanima što ću čuti.

14627850_10207262989595634_1870349051_n
Hodam Space Needle parkom i osjećam čudan miris u zraku. Aha, kaže Carol da i ona osjeća miris. Trava. To je tu legalno, ali jednom zapadnjaku poput mene čudno je vidjeti kako ekipa u parku mota joint, a nitko ne pridaje tome pažnju. Nasred paka nalazi se ogromna fontana i Carol kaže da je vrijeme da krenemo kako bih uhvatila idući let. Zar stvarno? Već???

dsc_0470
Krenemo mi, zapadamo u gužvu. Kaže Carol da je promet u Seattleu grozan. Vidim, ispred nas kolona kojoj se ne nadzire kraj, a moj let je za sat vremena. Ja bih trebala magično u sat vremena stići do aerodroma, proći kontrolu, naći terminal s kojeg polijeće avion, ma da, da. Sve više mi to zvuči kao neka znanstvena fantastika i počinjem smišljati kako objasniti poslodavcu, koji će me idućeg dana pokupiti, da sam zakasnila zbog turističkog razgleda Seattlea.

Carol odustaje i kaže da bi bilo puno bolje da uzmem vlak. Uredu, nema problema, ovdje sam svaki dan i ful znam gdje se trebam iskrcati. Naposljetku, evo mene u vlaku, znojim se i bojim hoću li stići. Ulazim k’o razjareni bik na aerodrom, prolazim kontrolu i pronalazim terminal. Trčim koliko me noge nose i posljednji sam putnik koji se ukrcao. Pao mi je OGROMAN kamen sa srca i unatoč uzbuđenju što ću za nekoliko sati biti u najstarijem nacionalnom parku na svijetu, zaspim.

?>