Od business klase do beskućnika, II. dio

Šuma, šuma, šuma. Vozač mi govori da se moramo voziti još dva sata. Ajme meni, prošli smo ulaz pred pola sata, koliki je taj Yellowstone? “Ovo područje ima 9000 km kvadratnih” – kaže vozač na moje neizgovoreno pitanje.

Tri puta veći nego cijela Istra. U redu, spavat ću. Ne, ipak neću. Imam jet lag i umorna sam, ali ne mogu sklopiti oči dok gledam hoće li iskočiti vuk ili bizon iz nekog grma. Naposljetku, nisam vidjela bizona i vuka, a nisam ni spavala. Super.

Vozač me ostavlja pored kompleksa drvenih kućica, izbacuje kofer i ostavlja me na milost i nemilost ovome mjestu sljedeća dva i pol mjeseca. Prema meni dolazi poslodavka Carrie i odvodi me u sobu. Ulazim i vidim da me ne očekuje neka prevelika raskoš, ali dokle vam je smještaj 400 kuna mjesečno, ne žalite se. Zapravo, dokle god imate bilo kakav smještaj, ne žalite se. Još imam tu sreću da mi je cimerica najbolja frendica, a ne neka starija gospođa koja svaku noć ide spavati u 8 sati navečer.

Prva dva dana pada tuča veličine oraha. Kad kažem veličine oraha, stvarno to i mislim. Da me pogodila ijedna od tih kugletina, bila bih na intenzivnoj u bolnici. Nisam imala kišobran jer i dalje smatram da je to najgluplji izum, stoga dva dana ne izlazim iz kompleksa zgrade u kojoj sam smještena.

Treći dan, konačno sunce i izlazim u razgledavanje onoga što me okružuje. Yellowstone je sve što sam očekivala, a i više od toga. Čekajući da vidim erupciju gejzira, asimiliram se sa stotinama ufuranih turista koji nose dva fotoaparata oko vrata, po jedan mobitel u svakoj ruci, imaju GoPro kameru nasred glave i pokušavaju uhvatiti najbolji kadar erupcije kojeg će potom objaviti na Instagramu ili Facebooku.

Radne obveze su bila stvar koja me najviše plašila dolaskom u Ameriku. U Hrvatskoj nisam baš imala puno iskustva sa sezonskim poslovima, a ono malo što sam imala, nije ostalo u lijepom sjećanju. Prvog radnog dana dolazim uplašeno na posao, s dozom skepticizma i imam osjećaj kao da dolazim na fakultet prvi dan; nikoga ne znam, sve mi je novo, nisam sigurna što trebam raditi… Ususret mi dolazi Julian, moj šef, koji govori da ga zovem El Jefe i to mi je bila svojevrsna potvrda da je apsolutna legenda. Julian nije tipična verzija hrvatskog šefa koji naređuje zaposlenicima, dere se i zlobno se smješi iz svojeg ureda dok vi radite. On zapravo pomaže svakom zaposleniku, objašnjava mu kako se nešto radi i radi s nama. Vrlo brzo učim kako napraviti pizzu, milkshake ili oprati aparat za kavu. Upoznajem i ostatak moje genijalne smjene s kojom mi svaki dan počinje i završava smijehom.

U dva i pol mjeseca nikad se nisam probudila misleći “ajme, neda mi se na posao.” Svakog dana radna atmosfera je odlična; radimo, smijemo se do suza, zezamo jedni druge i najbitnije – međusobno si pomažemo. Radim sedam sati na dan, ali ponekad to mi se čini kao pola sata. Gostima me često pitaju jesam li iz Rusije. Tješim se da je to samo naglasak, a ne zato jer im ličim na špijuna.

Vikendi su rezervirani za istraživanje Yellowstonea. Jedno od najčudesnijih mjesta na zemlji. Prekrasni termalni izvori, gejziri, planine, slapovi, jezera. Priroda je toliko nestvarno lijepa da mi prijatelji ne vjeruju da ne koristim Photoshop kada objavljujem fotografije. Najbolji dio Yellowstonea su životinje. One imaju slobodu kretanja, nisu sputane, stoga uvijek morate biti na oprezu. Najdraže mi je kada pored našeg dućana prošeću dva bizona ili kada odlazim u šetnju, a na desetak metara vidim kojote, srne ili sobove. S vukovima se nešto rjeđe susrećem, tek svega tri puta u dva mjeseca, a (ne)sreća me nije pomazila da se nađem oči u oči s medvjedom.

Nisam tip osobe koji se veseli planinarenjima, ali u konačnici u Yellowstoneu sam pa hajde, činim i to. Krenem uvijek entuzijastično, nasred uspona mi dođe da odustanem ili da se rasplačem, ali svaki puta kad bih došla do kraja rute – vrijedilo bi. Uglavnom jer me dočeka netaknuta priroda nad kojom jednostavno stojim i divim se.

Dva i pol mjeseca prošla su brže nego što sam ikad mislila da je moguće. Jesam li upala u vremeplov? Rastanci su uvijek tužni, a najteže je reći doviđenja, ali ne i zbogom, prijateljima iz cijelog svijeta: Srbije, Dominikanske Republike, Sjedinjenih Američkih Država, Tajvana, Tajlanda. Grlim svakog posebice s vjerom da ćemo se jednom, nekada, negdje vidjeti.

Po mene dolazi isti onaj vozač koji me pred dva i pol mjeseca ostavio ovdje. Predajem mu kofer i nakratko stojim vani i gledam kako pada snijeg. Snijeg usred ljeta? Eto, u Yellowstoneu je i to moguće. Steći prijatelje za cijeli život? I to je moguće.