Ludi božićni običaji: Slave Božić naoružani do zuba

Božić u većine Hrvata ima neka opća mjesta. Počinje na Badnjak. Miris bakalara lebdi svim prostorijama, pomeću se iglice poispadale dok se jelka provlačila dovratcima, božićne pjesme, koje su počeli puštati prije dva tjedna, stapaju se u jednu psihodeličnu melodiju, a djeca bacaju zadnje petarde prije nego što ih majke potjeraju u kuću i počnu sređivati za polnoćku.

Na sam Božić kante za smeće pune kostima i raskomadanim ukrasnim papirom. Iznemogli od prejedanja, kućni ljubimci i stariji ukućani leže porazbacani po kaučima, dok mlađi ukućani plaču nad razbijenim igračkama. Onim ženama koje, na sreću, nemaju Stjepana u obitelji polako se nazire kraj kuhinjskog maratona.

Lijepi su to običaji koji odišu tradicijom, ali širom svijeta postoje drugačije inačice proslave rođenja Spasitelja i dolaska Djeda Mraza.

Darežljivog djedicu u Švicarskoj ne dočekuju oduševljeno kao mi. Tamo ga, zapravo, dočekuju batinama. Tijekom festivala zvanog Klausjagan lokalni stanovnici Djeda Mraza love držeći bičeve u rukama. Potjera traje dva sata, a kad se umore, progonitelji na glave stavljaju ogromne svjetleće šešire te paradiraju ulicama.

Dok kod nas najčešće stradavaju purice, Grenlanđani na Božić jedu kiviak. To se tradicionalno inuitsko jelo pravi tako da se auk, ptica srodna pingvinima, čitava zašije u tuljanovu utrobu. Na tuljana se zatim navali kamen kako bi ušlo što manje zraka, a ptice u njemu fermentiraju sedam mjeseci. Tako dobivena poslastica se servira u većini svečanih prigoda. Pritom je vrlo važno paziti da se koristi pravi auk jer sedam mjeseci pod kamenom u utrobi tuljana ne djeluje toliko dobro na druge vrste ptica, pa je znalo doći do smrtonosnih trovanja božićnim ručkom.

Djeca u Hrvatskoj poklone dobivaju samo na božićno jutro, ali mali Islanđani bolje su sreće. Oni svoje najbolje cipele na prozorima počinju ostavljati 13 dana prije Božića, a ako su bili dobri, u njima svaki dan nalaze slatkiše. Prema predaji, darivaju ih Yulemeni, potomci trolova iz islandskih planina. Ako su djeca kojim slučajem bila zločesta, u cipelama ih dočekaju truli krumpiri.

Za razliku od Hrvata, stanovnici glavnog grada Venezuele – Caracasa – na misu odlaze u rano božićno jutro. Kako bi se izbjegle nesreće, ulice Caracasa su u to vrijeme zatvorene za automobile jer većina stanovnika u crkve ide – na rolama! Usput povlače brojne uzice koje vise s prozora kuća te tako bude djecu koja su ih večer prije vezala za nožne palčeve.

Portugalci na Božić vole obilno doručkovati, a na jutarnjim gozbama – cosondama – za stolom ostavljaju jedno prazno mjesto namijenjeno mrtvima. Mrtvi dobivaju i svoj dio doručka u nadi da će se udobrostiviti i ukućane blagosloviti srećom tijekom čitave iduće godine. Ako ikako mogu, Portugalci se pritom griju drvima, a u ognjištu se nalazi i jedan poseban komad drveta. Zove se cepo de Natal, odnosno božićna cjepanica. Pepeo koji nastane izgaranjem spremaju kako bi ga za vrijeme najgorih oluja posuli po kući jer  grom nikada ne udara blizu božićne cjepanice.

Uvijek drugačiji Japanci imaju neke vrlo čudne božićne običaje. Osim što si blagdan čestitaju kartama koje nikad nisu crvene jer je to boja smrti i koristi se za osmrtnice, svaki Božić pohrle u KFC, lanac američkih restorana brze hrane, čiji je glavni specijalitet pohana piletina. Zbog velike navale vrlo je teško bez rezervacije pronaći mjesto, a KFC na Božić redovito ostvaruje rekordnu zaradu. To je posljedica reklamne kampanje iz sedamdesetih koja je u svijesti Japanaca neraskidivo povezala Božić i pohance iz Kentuckya.

Najnoviji bizarni božićni običaj dolazi iz SAD-a. U saveznoj državi Arizoni postoji klub ljubitelja oružja koji svojim članovima omogućuje snimanje posebne verzije božićne fotografije. Djeca sjedaju u krilo Djeda Mraza, a oko njih poziraju do zuba naoružani roditelji. Oni s ogromne hrpe strojnica, jurišnih pušaka i raketnih bacača mogu odabrati što im se sviđa te dobiti nezaboravnu božićnu uspomenu. Ne treba ni istaknuti kako stotine zainteresiranih stvaraju nepregledne redove za ovakvu fotku.