Lorena Molnar: „Kada sam potpisala svoj prvi ugovor, tek sam onda shvatila što to zapravo znači da moraš živjeti košarku“

Lorena Molnar je naša mlada perspektivna košarkašica iz Virja, a kroz dosadašnju karijeru igrala je u Sloveniji (ŽKK Cinkarna Celje, ŽKK Domžale), Češkoj (Slovanka MB), Turskoj (Bornova Backer) i Italiji (Carosello Carugate, BCB Bolzano), dok je u Hrvatskoj branila boje ŽKK Podravca iz Virja, Pule i ŽKK Raguse. Trenutno igra za Delser LBS Udine iz Italije.

Lorena, kako sama za sebe kaže, jednostavna je djevojka (23) iz Virja koju je najlakše prepoznati jer je viša od svih koje zna. Ili barem većine (192cm). Voli piti kavu, većinom je u tenisicama, ali voli nositi i cipele s visokom petom. Ne troši vrijeme i energiju na negativne ljude. Positive minds, positive life

Kada i kako se javila ljubav prema košarci?

Moja cijela obitelj je vezana uz sport, mama je igrala rukomet, tata i stariji brat košarku, tako da mislim da je normalan slijed bio da i ja krenem njihovim stopama. S obzirom da je tata bio i trener, u to vrijeme, kada sam ja imala oko šest godina, trenirao je moga brata. Ja bih s njima odlazila u dvoranu i gledala kako oni trče, skaču, igraju košarku i ujedno uživaju. Htjela sam biti poput njih.

Kada i gdje si započela svoju košarkašku karijeru?

Neslužbeni početak je bio uz momčad moga brata. Kasnije su ljudi iz kluba oformili ekipe mlađih dobnih kategorija za djevojčice.

Reci nam malo o svom košarkaškom putu? Koliko je bilo ili nije bilo teško doći do pozicije na kojoj si danas?

Početak mog košarkaškog puta nije bio previše zahtjevan, jer sam bila dominantna. Bila sam viša od svih, bila sam talentirana i s tatom bih uvijek razgovarala kod kuće o stvarima koje trebam usavršiti. Treninge sam odrađivala s lakoćom.

Kada sam ušla u seniorsku ekipu, otac je zahtijevao od mene puno više od talenta, jer je znao da mogu pružiti puno više.

Kada sam potpisala svoj prvi ugovor i ušla u sistem tog surovog profesionalizma, tek sam onda shvatila što to zapravo znači da moraš živjeti košarku.

I naravno da je bilo teško. I još uvijek jest. Ali toliko je lijepih uspomena, dana provedenih u predivnim gradovima i svjetskim metropolama i sa predivnim ljudima koje danas zovem prijateljima, ali i  emocija koje doživim na terenu, koje su me obogatile i još uvijek me obogaćuju. Ne žalim ni za čim.

Kako izgleda prosječan dan jedne profesionalne košarkašice?

Svoje dane dijelim na tri vrste. Game day, practice day i off day. Svaki od njih je drugačiji i pripreme su drugačije. Jedino što je isto svaki dan je kava čim se probudim.

Ovdje u Udinama trenutno treniramo osam puta tjedno i utakmica.

1. Jesi li zadovoljna trenutnom talijanskom ekipom?

Vrlo zadovoljna. Trenutno smo druge na ljestvici. Ciljevi su postavljeni visoko ove godine. Radimo kvalitetno i imamo konstantu. Vrlo smo mlada ekipa i imamo prostora za poboljšanje, a sezona je duga.

Ima li koja država draža od Hrvatske?

U Italiji živim već tri godine. Savladala sam i jezik, naučila kuhati pastu kao da sam rođena ovdje. Osjećam se ugodno u Italiji. Turska nije nimalo slična Hrvatskoj, ali očarala me kao zemlja, pogotovo ljudi i kultura. Samo pozitivna iskustva nosim iz Turske. Ali kad god prođem tablu “Virje” nema te Italije i Turske, Slovenije i Češke koja može to zamijeniti.

Ozljede su te sigurno mnogo sprječavale u igri. Ima li još neka ozljeda koja te prati ili je napokon s tim gotovo?

Do sada sam imala dvije značajnije ozljede. Svaka me stopirala po sezonu. Što je za nas sportaše enormno puno vremena. Ali svo to vrijeme sam iskoristila za napredak u nekim segmentima za koje nemam vremena tokom sezone. Trenutno sam zdrava, ali ozlijeđene i operirane dijelove tijela uvijek tretiram posebno.

„Neslužbeni početak je bio uz momčad moga brata“

Uspijevaš li i kako uskladiti privatni život s „poslovnim“? Koliko često dolaziš kući?

S obzirom da trenutno igram u Udinama, što i nije previše udaljeno od Virja, dolazim često. Zapravo, kad kod se poželim maminog ručka, tatinog savjeta, bakinih svježih jaja i bratske svađe nakon igre na Playstationu.

Kada sam igrala na udaljenijim mjestima kao sto su Milano, Izmir ili Prag, mogućnost dolaska kući je bila svedena na minimum. Tijekom božićnih praznika ili čak ni tada.

Privatni i poslovni život je teško uskladiti. No u toj situaciji razumijevanje moje obitelji i prijatelja je najbitnije. Na tome sam im zahvalna.

„Nikada me nije privlačila košarka „preko bare…

Popratiš li još uvijek ponekad svoj početnički klub „Podravac“ iz Virja? Misliš li da ima napretka u odnosu na vrijeme kada si ti trenirala tamo?

Iskreno, pročitam novosti samo usput na društvenim mrežama. Osobno smatram da napretka nema. Čak suprotno. Bili smo dominantni u A2 ligi, igrali kvalifikacije za A1 ligu. Nekoliko godina nakon mog odlaska, klub je igrao u najelitnijem ženskom natjecanju i to je bio jedini pozitivan bljesak.

Tada se pokušavala razviti neka pozitivna, pobjednička atmosfera, poluprofesionalni sistem koji bi naša mala sredina dopuštala. Manjak sponzora, financijskih sredstava, veće podrške čelnika kluba, općine i županije, medija, samih domaćih igračica koje su, po meni, trebale više inzistirati na boljim uvjetima, i svih drugih koji su uključeni direktno ili indirektno… Žao mi je što to nikada nije zaživjelo, ali nadam se da hoće. Jer potencijala ima. Ne kažu bez razloga ljudi da je Virje „najkošarkaškije“ selo u Hrvatskoj. Usudim se reći čak i u Europi.

Radili smo naporno, svakodnevno, imale pobjednički mentalitet i zadovoljavale su nas samo pobjede i ništa manje.

Zadnjih nekoliko godina u klubu ne vlada pobjednički kontinuitet. Nedovoljno ulaganje u mlade trenere, dovođenje nekvalitetnih,  nedovoljno ulaganje u igračice, i premekani stav jednostavno nisu dovoljni za rezultate.

Sanjaš li možda o karijeri izvan Europe ili je ipak „doma“ najljepše?

Nikada me nije privlačila košarka “preko bare”. Iako Europa prati američki trend i vrlo blizu smo toga da bude sve objedinjeno.

Što bih voljela probati jesu EuroCup i Euroleauge. Najelitnija natjecanja u Europi. Trenutno idem uzlaznom putanjom, mlada sam i ništa nije isključeno. Neka malo sreća uplete prste i igrat ću na najpoznatijim parketima Europe.

Foto: Instagram i Facebook