Kvartovska demokracija
Prije godinu ili dvije sam, kao suradnik na projektu udruge Civitas Zagreb, bio nazočan u nekoliko zagrebačkih kvartova na sastancima građana s njihovim mjesnim odborima. Ideja Civitasa bila je osluhnuti glas onih koji se rijetko čuju, čuti njihove probleme (posebno u odnosu na problem kretanja) te nakon analize izvijestiti sve koji bi nešto mogli učiniti, odnosno pratiti realizaciju dogovorenoga. No pokazalo se da je priča o kretanju pokrenula i malo više od onoga što se namjeravalo. Građani su govorili, kako bi Shakespeare rekao u Hamletovom govoru glumcima, ‘više nego što je za njih napisano’.
Sučeljavanje građana i njihovih odbora rezultirao je uvidom: dolje negdje, ‘duboko u kvartovskom mraku’, daleko od interesa političara (koji rade u zdanjima koja se nerijetko nalaze u susjedstvu) – žive ljudi snažnog slobodarskog naboja, spremni boriti se za svoja građanska prava, za načela koja visoka politika proklamira ali ne realizira. Kada bageri dođu pred vrata, kada se sredstva utroše za nepotrebne stvari, kada se godinama slažu obećanja koja se ne realiziraju, onda je jasno da se i energija akumulira…
Iz kvarta u kvart stvari su se ponavljale. Energija i zainteresiranost navodili su na misao o mrtvim kapitalima demokracije u kvartovima, misao o neiskorištenom potencijalu i energiji ljudi koji vide, čuju, osjete, znaju, pa i vrlo stručno elaboriraju svoje probleme u svom najužem životnom okružju. Konstruktivni razgovori i atmosfera dijaloga postavila je još jedno pitanje: Zašto ova energija, svijest ljudi upućenih u probleme sredine u kojoj žive nije iskorištena? Zašto se ove ljude ne konzultira, odnosno zašto se analize (ponekad i vrlo stručne) zanemaruju? Je li problem u tome što političatri nisu svjesni tog mrtvog kapitala ili je politici možda baš i stalo do toga da se svaka inicijativa koja ne ide kroz hijerarhije političkih stranaka – umrtvi odnosno onemogući?
Neposredna volja građana za razgovor i akciju dakle postoji. Problem je međutim u (medijskim) kanalima komunikacije koji su, nažalost, uglavnom predodređeni za akcije političkih stranaka ili su komercijalni, dakle nedostupni.
Sjetio sam se jednog razgovora (od prije tridesetak i nešto godina) koji je na mene ostavilo tako snažan utisak da mi se čini da sadržaj tog razgovora prepoznajem i danas…
Kao lektor (dakle tehnička osoba) jedne od redakcija Poleta bio sam na sastanku kod jednog istaknutog druga koji je tada obnašao neke važne funkcije. Mislim da se prezivao Blažević.
Redakcija se pokušavala pohvaliti činjenicom da se omladinska novina prodaje u nekoliko desetaka tisuća primjeraka (redakcija je pokušala braniti smijenjene urednike). Istaknuti politički funkcionar (mislim da mu je ime bilo Jakov) rekao je nešto otprilike ovako: To ne treba gledati kao uspjeh nego kao problem, jer je problem kada to što objavljujete – objavite u tako velikoj tiraži.
Godine koje su dolazile potvrđivale su dijametralnu suprotstavljenost građanskih i političkih svjetova, sustava vrijednosti, diskursa, moralnih dimenzija, pristupa u rješavanju problema, načina i vremena kada se i kako se o stvarima govorilo ili šutjelo. Određeni ciljevima partija, političari su od onih vremena do danas bili uglavnom nesposobni otvoriti se načelnim stvarima, poštovanju građanskih vrijednosti i inicijativa. Cilj im je određivao horizont – na njemu je bilo samo ono što bi išlo u prilog realiziranju postavljenog cilja. Temeljni cilj svih ciljeva bio je naravno –biti na vlasti, vladati, odlučivati u ime drugih, raspolagati u ime svih blagajnom u koju svi uplaćuju…
Uvid u prirodu birokracije (da onemogućuje ono što bi trebala omogućiti) polako je prerastao u svijest da će politika uvijek napraviti baš sve za opstanak samo jednog jedinog sustava: onoga koji pod prividom zastupničke demokracije omogućuje samovolju, bahatost, nepotizam, korupciju i naravno utjecaj na medije kao saveznika bez kojega ništa takvo ne bi bilo moguće). Izuzetci se povremeno pojave ali brzo budu eutanazirani nekim od oružja bogatog arsenala političkih stranaka.
Barake u koje su smješteni uredi mjesnih zajednica nerijetko su u neposrednoj blizini zgrada-ljepotica izgrađenih nekada davno samodoprinosom ljudi koji su sada stjerani u barake. U tim zgradama ljepoticama sada su novokomponirani feudalci sa svojim blindiranim businessima i snažnim linkovima prema visoko rangiranim pojedincima hijerarhija happy linea političkih stranaka. Naravno, građanima nije jednostavno svakodnevno prolaziti pored takvih davno izgrađenih i davno već plaćenih zgrada na putu prema novoj kvartovskoj demokraciji barakaškoga tipa.
Ideja je očigledno bila stjerati neposrednu demokraciju u mišju rupu, pozivati se na nju, te iskoristiti je kao strukturu koju treba popunjavati drugoligaškim ili trećeligaškim političkim talentima koji se još mogu naći na tržištu i koji se mogu jeftino kupiti.
Da je vlasti stalo da mjesni odbori funkcioniraju odredila bi zajedničko uredovno vrijeme za susrete građana sa svojim odborima, koordinirala akciju oglašavanja za takvo prakticiranje neposredne demokracije, za sve urede u isto vrijeme, te malom oglasnom kampanjom na lokalnim medijima otvorila čakre lokalne demokracije. Mala sredstva mogu proizvesti veliku energiju, ako se izmire organizacijska struktura i struktura medijskog komuniciranja.
No nije problem političkih stranaka medijska neosviještenost. Kada bi o tome bilo riječ ne bi svi lokalni političari nakon izbora jurili u osvajanja lokalnih medija; ne bi visoka politika pokušavala na sve načine upravljati visokim tornjem na Sljemenu; konačno, ne bi neki lokalni političari preko svojih ministara kulture i njihovih supruga, autopraonica i djevičanskih vlasničkih struktura – upravljali nekim važnim lokalnim medijima. Političari su svjesni snage medija i vide ih kao nužno i najvažnije sredstvo u osvajanju i zadržavanju vlasti.
Paradoks situacije je da u tijela koja trebaju razvijati samostalnost medija (javnog servisa ali i komercijalnih televizija) političke stranke delegiraju svoje ljude. Kadijini ljudi neće tužiti kadiju, naročito ako su i sami uhvaćeni s prstom u pekmezu, pa njihov miran san ovisi o nekom malom prstu dovoljno snažnom da ih drži u neizvjesnosti.
Mora se promijeniti neka ključna paradigma. Tektonske ploče će se sudariti. Postat će prekomplicirano političko posredovanje. Brzina komunikacije i obrade podataka učinit će neke stvari, ljude, funkcije izlišnim, odnosno vratiti ih tamo gdje trebaju i biti – na razinu servisa.
Do tada, na svima je nama učiti se toleranciji, kritičkom pristupu, hrabrosti, odmjerenosti, traganju za istinom, dokazima, smislom…
I preživjeti vrijeme kada se vlasnici medija bave nekretninama ili nekim drugim biznisom, a novine imaju kao igračku kojom u kojoj se ogledaju umjesto zrcala.
