Kristijan Petrović: „Veo između mrtvih i živih najtanji je u noći prije Svih svetih!“

Slavite li i vi Noć vještica? Za razliku od Hrvatske, u SAD-u i Kanadi taj je običaj, koji se slavi posljednjeg dana listopada, vrlo raširen. U nekim se zemljama priređuju svečanosti koje imaju mnoge sličnosti s Halloweenom – poigravanje s nadnaravnim silama, prizivanje duhova te maskiranje u vještice i vilenjake. Možda smatrate da Noć vještica i slične proslave služe samo zabavi i mlađih i starijih, no mnogi tvrde da nisu nimalo bezazlene. Jedan od njih je i varaždinski vampirolog Kristijan Petrović.

Ovaj voditelj Varaždinske televizije vozi bicikl bivšeg grobara iz 1935. godine. Dvije bisage, u kojima su se nalazile osmrtnice, još uvijek su na biciklu. Poznat je po predavanju o vješticama i vampirima koje je održao s književnikom i prevoditeljem Borisom Perićem. Predavanje pod nazivom „Mitovi i legende o vampirima istočne i srednje Europe“ održano je 22. listopada 2014. u sklopu programa „Srijede u muzeju“ u varaždinskoj palači Herzer.

Polako ali sigurno približava se jedan od najvažnijih okultnih dana – Noć vještica. O čemu se tu zapravo radi?

Kelti su noć uoči svih Svetih slavili kao završetak svijetlog dijela godine i početak tamnoga. Završavali su se radovi na poljima i uživalo se u takozvanoj sjetvi, odnosno u svemu onome što je proizašlo iz rada tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci. Što se stare priče Halloweena tiče, svakako su krivi i ljudi s Britanskih otoka – a posebice Irci – koji su poznati kao narod s najbogatijim folklorom, mitovima, legendama i bajkama. Ono što mnogi ne znaju jest to da je, kako mitovi kažu, veo između živih i mrtvih najtanji baš te noći. Mnoge religije slave tu svetkovinu, a najpoznatiji su wiccani kojima predstavlja najvažniju noć godine. U Hrvatskoj se Noć vještica počinje obilježavati tek krajem devesetih godina. Posljednjih je nekoliko godina sve popularnija i komercijaliziranija svetkovina.

 Na predavanjima o vampirima i vješticama uvijek se traži „stolica više“.

Nekoliko ste puta u Varaždinu održali predavanja na temu vještica, vampira i inkvizicije. Kakav je odaziv i kako ljudi reagiraju na takve rijetke, nesvakidašnje teme?

Odaziv Varaždinki i Varaždinaca uvijek je dobar i stalno se traži „stolica više“. Siguran sam da bi i u ostalim gradovima bilo tako. Ljudi imaju potrebu – svatko iz svojih razloga ili pobuda – čuti nešto neobično, a pogotovo kada su u pitanju kreature koje su dio našeg djetinjstva i bajki – vampiri, vukodlaci, vještice, demoni… No predavanja su nedovoljno zastupljena. Možda se nešto više može čuti na Filozofskom fakultetu, a možda i na Teološkomu. Ali takva su predavanja uvijek dobrodošla, a dokaz rečenoga brojnost je publike.

Ne bih se čudio da Rumunji i danas iskapaju i pale mrtve za koje misle da su vampiri.

U nekoliko ste navrata posjetili Rumunjsku za koju se vjeruje da je domovina vampira. Kako biste opisali to iskustvo?

Dobra stara Rumunjska… Dobra stara Romanija… Definitivno neću prestati odlaziti u Rumunjsku, odnosno u Transilvaniju. No moglo bi se proturječiti uvjerenju da je domovina vampira. Iako je bila pod vladavinom Vlada III. Tepescha koji je protivnike nabijao na kolac, mit o Drakuli ne bi bio toliko raširen da irski književnik Bram Stoker nije 1897. o tome napisao roman. No vampire zapravo prvi spominju George Gordon Noel Byron, i to 1813. godine, a šest godina kasnije i John William Polidori. Ruralni dio Transilvanije, odnosno ljudi koji žive na selu, i dalje vjeruju u vampire i koriste metode zaštite: na vrata stavljaju vijence češnjaka, crtaju križeve, stavljaju raspela… Prije desetak godina dogodilo se jedno ilegalno iskapanje vampira, odnosno mrtve žene za koju se vjerovalo da je vampir. Odrezali su joj glavu, zabili je na kolac kako bi je pričvrstili za tlo i spalili. Ne bih se čudio da se to događa i danas jer se starih navika jednostavno vrlo teško riješiti.

Koliko knjiga o tim i sličnim temama posjedujete? I koje su teme najzastupljenije?

Uvijek se trudim na neki ih način kategorizirati, no nikad ih nisam brojio. U svakom slučaju, imam ih oko 1 500. S obzirom na veliku ljubav prema vampirologiji, krenuo sam sam s tim knjigama i možda tih tekstova ima i najviše. No ima i knjiga o drugim kreaturama, nekih povijesnih knjiga pa i onih o inkviziciji, vještičarstvu, demonologiji… Nađu se tu i patuljci, vilenjaci, likovi iz bajki, goblini, trolovi, vukodlaci i, na kraju krajeva, poltergeistovi. Dakle, sve nekakvi dijelovi bajkovitoga i paranormalnoga te spiritizam, odnosno prizivanje mrtvih i duhova. Kao što sam rekao, broj knjiga je pozamašan, a bave se gotovo svim kreaturama iz mašte… a možda i ne. (smijeh)

Jeste li doživjeli nešto neobjašnjivo?

Da, ali ne bih htio o tome.

Bavim se nečime od čega mnogi zaziru. I nije teško posumnjati u to da sam sotonist.

Kako komentirate priče o tome da pripadate sotonističkoj skupini?

To je poprilično lako za komentirati. Naime, Varaždin je mala sredina i zapravo smo kao štrumf-selo – svi sve znaju… Iako prišivena mi etiketa, budimo iskreni, nije točna, lako mi ju je prišiti jer manje-više cijeli Varaždin zna čime se bavim. Nije to klađenje ili sakupljanje maraka… Bavim se nečime od čega mnogi zaziru; neki imaju čudan pogled… A još se i oduvijek oblačim u crno – i nije teško posumnjati u to da sam sotonist. Poznati su mi njihovi obredi i znam kako funkcioniraju, ali ne pripadam toj skupini. Nisam ni, kako bi se reklo, solo praktičar tog dijela duhovnosti.