Zoran Predin – kombinacija Balaševića i Dedića s dozom crnog humora

Intervjuirati Zorana Predina bio je pravi izazov. Susresti se s njegovim pjesmama na probi prije samog koncerta i gledati interpretaciju istih pobudilo je u nama još snažniji interes za razgovorom.

Izvođenje svake pjesme u sebi sadrži posebnu mimiku i emocije te nam pobuđuje radoznalost u ono što dolazi. Na probi je redom izvodio pjesme poput „Gastarbajter trubadur“, „Čarape ispod sandala“ i „Bez tragova i sjene“.

Nakon probe je uslijedio razgovor u kojemu smo otkrili pojedine zanimljivosti i pogled na svijet Zorana Predina. Osim toga, dobro smo se i nasmijali. A čemu smo se to nasmijali, možete pročitati u nastavku teksta.

Završivši jedan vrlo opušten i veseo intervju uputili smo se u dvoranu gdje smo prisustvovali koncertu. Pjesme koje je Zoran izvodio i neizostavni humor, kojim je nasmijao apsolutno svaku osobu u dvorani, bile su motiv da planirani devedesetominutni koncert potraje i dulje od dva sata. 

Oboje volimo Balaševića. Oboje volimo Šobića. Oboje volimo Arsena. Od te večeri, oboje volimo i Predina.

Kako Vam se čini cjelokupni program povodom proslave 665. rođendana grada Koprivnice?

Najviše volim kada u jednom gradu mogu ostati duže od jedne noći. Tada imam priliku upoznati grad, kulturu i ljude. Tako sam posjetio izložbu Ivana Generalića u galeriji u Hlebinama. Ta izložba me kulturno okrijepila te sada znam puno više o Koprivnici.

U Galeriji Mijo Kovačić ste predstavili svoj novi roman „Mongolske pjene“. Kako ste zadovoljni reakcijom koprivničke publike?

Koprivnička publika nije se pojavila. Bilo je otprilike deset ljudi. Uzrok tome je vjerojatno pandemija. Ali za vrijeme takvih događanja koji traju nekoliko dana, jedan uvijek popuši. Ovog puta sam to bio ja, jer nitko ne ide na sve događaje. Međutim, auditorij koji se pojavio je bio iznimno zainteresiran. Čak sam čuo da su trojica već plakala što su propustili promociju.

Vaša knjiga je izdana u veljači te ste imali već nekoliko predstavljanja, stoga nas zanima kako su ta predstavljanja izgledala za vrijeme Covid pandemije?

Za vrijeme pandemije se uglavnom nisu održavale promocije, ali smo pojedine znali održati putem Zoom-a, Skype-a i ostalih virtualnih pomagala. U devetom mjesecu na svjetskom festivalu književnosti u Zagrebu ponovno je sve krenulo normalno, no sada su krenula ponovna zatvaranja. Promocija za ovu knjigu će trajati još neko vrijeme.

U romanu ste pisali o rušenju slovenskih nacionalnih mitova. Koje biste mitove rušili da pišete o Hrvatskoj?

Moja knjiga je prevedena i na hrvatski jezik. Nacionalni mitovi su opća pojava. Bilo gdje da se pojave, štetnog su karaktera. Tko je koje narodnosti, stvarno ne bi trebalo biti važno. To je zadnja stvar koja me interesira. Više me zanimaju karakter i osobine čovjeka, a nacionalnost mi je apsolutno nevažna.

Roman je namijenjen ljudima koji se odupiru začaranom krugu. Odnosno ljudima koji misle svojom glavom. Kakvi su i koji su to ljudi na Balkanu koji misle svojom glavom?

To su većinom mladi ljudi. Ali i ljudi svih uzrasta, koji su aktivni, radoznali i zainteresirani za sve što je originalno, provokativno i duhovito. Za sve što izlazi izvan kalupa života koji više cijeni ambalažu od sadržaja. Ima nas sigurno, samo se moramo povezati.

Možete li s čitateljima Pressedana za kraj podijeliti jedan crnohumorski vic?

Mene je majka kao dijete, uvijek prisiljavala da pojedem svu hranu koju bi mi stavila u tanjur. Njezin argument i poticaj je glasio ovako:  “Zorane, pojedi to sve i razmišljaj o gladnoj djeci u Africi.”

I kako sam ju uvijek slušao, kilogrami su se skupljali i danas izgledam ovako. Ima me.

Nadam se da su djeca u Africi sada zbog toga sretna. Ako ću ikada otići u Afriku, pokazat ću im svoj trbuh i reći im: “Evo vidite, ovo sam sve učinio zbog vas.”