Upoznajte Petru Brlečić, studenticu Sveučilišta Sjever koja iza sebe ima 400 medalja u karateu
Kada je treneru karatea Tihomiru Šavoriću na trening 2006. godine pristigla šestogodišnja djevojčica s desetak kila više od broja svojih godina, nije mu preostalo ništa drugo doli hvatanja za glavu i introspektivnog pitanja: ‘Pa koga sam to pobogu dobio, sad’ se moram toj djevojčici prilagođavati.’
Od toga je prošlo šesnaest godina, a Šavorić toj djevojčici uskoro planira ostaviti karate klub. Ispostavilo se da je ‘ta mala’ na koncu puno snažnija i žilavija nego li je trener Šavorić u snu mogao pretpostaviti.
– Odrasla sam u obitelji s četvero braće. Sukladno tomu, moje prve igračke nisu bile tipične za prosječnu djevojčicu. Umjesto lutkica, šminke i barbika, igrala sam se s autićima, bagerima i slično. Valjda sam zbog toga te 2006. godine odlučila upisati karate.
Petra Brlečić je višestruka prvakinja Hrvatske u karateu, kaže mi da ‘nema discipline u kojoj se nije natjecala’. Karate joj je strast i ispušni ventil, a najviše uživa u borbama. Koje joj, barem ako je suditi prema medaljama kojih ima oko 400, svakako idu od ruke, a i od noge. Na olimpijskim igrama se nažalost ne vidi, u karateu je borilački još koju godinu, a onda na red dolaze obitelj, karijera i druge stvari.
Neće ga, međutim, zauvijek ostaviti. Planira biti trenerica i sutkinja. U međuvremenu je završila preddiplomski studij Logistike i mobilnosti na Sjeveru, a trenutno je na prvoj godini diplomskog studija Održive mobilnosti i logističkog menadžmenta također na Sveučilištu Sjever.
– Karate mi je pomogao da se osamostalim. Konstantno sam bila zauzeta, natjecanja su bila skoro svaki vikend i kad se sve oduzme i zbroji, ispada da sam više vremena provela sama i sa svojim trenerima nego s roditeljima. Proputovala sam manje-više cijelu Hrvatsku, a nastupala sam i u susjednim državama. Nije to lako, rana ustajanja i stalna putovanja pa još svakodnevni treninzi, ali kad vidim gdje sam došla i što sam sve na koncu postigla, nije mi ni malo žao.
‘Karate mi je osim u osamostaljenju, pomogao i u razvijanju motoričkih sposobnosti.’
– Svaki dan sam imala treninge, prvotno je to bilo u osnovnoj školi u Donjoj Voći, a zatim sam se zbog smanjena broja učenika, morala prebaciti u Ivanec gdje i je zapravo sjedište kluba. U to vrijeme sam istovremeno išla na treninge u Ivanec i Klenovnik. Već 2009. godine bila sam državna prvakinja.
Može li se od karatea živjeti?
Na pitanje o osiguranoj egzistenciji uz isključivu posvećenost karateu, Petra mi je dala donekle očekivan odgovor. Kao i svaki ‘manji’ sport, karate vam neće samostalno ‘donijeti kruh na stol’. Tako recimo treći karataš Europe, Enes Garibović uredno radi osam sati na odjelu za automatiku i elektroniku u Vindiji. Petra se dosjetila i olimpijca Ivana Kvesića:
– Teško da se od karatea može živjeti. Nije to kao u nogometu i ostalim ekipnim sportovima, najbolji primjer toga je student i olimpijac Ivan Kvesić. Puno karatista na vrhuncu svoje karijere napuste karate baš zbog toga što ne mogu graditi svoju poslovnu karijeru i ne mogu samo uz karate doći do osnovne egzistencije.
Petra osim države, predstavlja i Sveučilište Sjever. Na studiju Logistike i mobilnosti se pronašla, kaže da joj se studij dojmio, primarno jer su kolegiji povezani s geografijom i prometom. Na faksu su joj svi izlazili u susret, a u svemu tome posebno je pomogao profesor Nedeljko Pavlec.
‘Bila sam skeptična nakon upisa studija u Koprivnici’
– Bila sam skeptična nakon upisa studija u Koprivnici. Strahovala sam da neću stići trenirati i uskladiti sve s obvezama na faksu. S obzirom na to da sam, kao što sam već navela, proputovala cijelu Hrvatsku, poznajem svoje vršnjake i skoro sve trenere iz karatea pa tako i one koprivničke. Dok sam boravila u Koprivnici, u pretpandemijsko vrijeme, Zlatko i Branko Jurenec iz Karate kluba Koprivnica su mi značajno izašli u susret. Kod njih u klubu sam trenirala i održavala formu i na tome sam im iznimno zahvalna.
Kao predstavnica Sveučilišta Sjever, postala je studentskom državnom prvakinjom. Zahvaljujući tom uspjehu, ostvarila je plasman na Europsko prvenstvo u Zagrebu i Beogradu te na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Sve je nažalost zbog pandemije propalo, ali veselo dodaje kako je dobila informaciju da se njen plasman i dalje vrednuje.
– Nadam se da ću nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i Europskom prvenstvu u Poljskoj. Ako ne bude kakvih komplikacija, nastupit ću kako za faks, tako i za Hrvatsku.
Petra za kraj poručuje kako se od karatea ne planira tako skoro rastaviti.
– Definitivno se vidim u karateu. Bilo kao trenerica, bilo kao sutkinja. Položila sam već dva zvanja, treneri me planiraju upisati u kineziološki fakultet, kako bih kasnije postala licencirana trenerica. S obzirom na to da sam skoro jedina ostala od svih prethodnih generacija u Karate klubu Ivanec, treneri mi planiraju ostaviti klub.
