INTERVJU Damir Matković uoči gostovanja na Sveučilištu Sjever: Televizija vam je danas najbolji odraz one – ‘koliko para, toliko muzike’

Damir Matković, televizijski novinar, komentator, urednik i snimatelj dolazi nam na Sveučilište Sjever i gostuje na tribini “Kakva je budućnost televizije?”. Tim povodom popričali smo s našim gostom.

Gospodine Matkoviću, jedan od povoda gostovanja je i nova knjiga koju ste nedavno objavili. Knjiga već po svojem naslovu “Televizijski program: proizvodnja, dobavljači, žanrovi” predstavlja uvod u problematiku funkcioniranja televizije. O čemu ste sve pisali?

Nakon više od 35 godina iskustva u ‘televizijskim vodama’ pisao sam o onome što se nalazi s druge strane televizije, onome što gledatelji ne vide kada sjede ispred svojih malih ekrana. U knjizi opisujem proces proizvodnje i dobavljanja televizijskog programa. Pišem kako od ideje doći do gotove emisije. Možete saznati što stoji iza produkcije nekog dnevnika, ili na koji način se javiti iz Kuvajta, Londona. Proces nastajanja TV programa prikazao sam po žanrovima pa poglavlja govore o dnevnicima, putopisima, reportažama, govorim o dnevniku, putopisnim reportažama, zabavnim emisijama itd.

Gostovat ćete na Sveučilištu Sjever čiji studenti novinarstva imaju prilike slušati kolegije koji se bave televizijom i izvještavanjem. Može li vaša nova knjiga poslužiti kao udžbenik studentima?

Naravno. Ako ste imali prilike vidjeti, knjiga je zaista obimna. Osim što donosim pregled razvoja televizijskog programa dao sam sve od sebe da to potkrijepim i s primjerima. Mogu reći da svi koji pročitaju ovu knjigu u narednih desetak godine ne moraju ništa novo čitati iz televizijske teorije (smijeh).

Koliko se proizvodnja televizijskog programa promijenila uvođenjem novih tehnologija i digitalizacijom?

Televizija vam je danas najbolja ilustracija one krilatice – koliko para toliko muzike. Proizvodnja dobrog i kvalitetnog televizijskog programa je izuzetno skupa, ne samo zbog skupe opreme, već i zbog broja ljudi koji moraju raditi kako bi proizvodili televizijski program.

Digitalizacija mijenja svaku industriju i njezina osnovna svrha je rast proizvodnje. Ne mislim da će roboti ikada raditi u ovoj industriji. Ne mogu oni pisati priloge i reportaže. Možda mogu malo poboljšati funkcioniranje opreme i modernizirati je kako bi se neke stvari olakšale, ali na televiziji je uz opremu uvijek bitan čovjek. Ljudi su ti koji su osnovica kreativnog procesa bez kojega vi ne bi mogli snimati novinarske priče i doći do srca publike. Uz to, tehnologija nikada nije proizvela događaj, na događaju su uvijek ljudi.

Na koji način tehnologija mijenja sam novinarski posao?

Tehnologija je s jedne strane sve ubrzala. Najveća prednost koja stiže s njome je lakša dostava informacija s terena u redakciju. Nekada su televizijske ekipe morala doći s terena, razviti snimljene materijale i tek onda vidjeti koliko i što od sirovine imaju. Sada informacije u redakcije ekipe šalju s terena mailom. S druge strane tehnologija nam je donijela konstantnu užurbanost i strku. Novinari se nadmeću kako bi čim prije objavili informaciju. To donosi još jednu karakteristiku današnjeg novinarstva, da se iskreno izrazim – šlampavost. Novinari često u žurbi i pritisku za što bržom distribucijom i objavom informacije ne provjere tu istu informaciju, ne saznaju i drugu stranu priče.

Koje još karakteristike današnji novinari moraju posjedovati?

Novinari danas moraju biti svestrani. Postoji puno toga što trebamo savladati, ali sve te vještine negdje moramo naučiti. Svi dana učimo cijeli život, najgore je kada netko završi fakultet i postane novinar koji razmišlja da se više ne mora ni o čemu educirati. Najgora je situacija u kojoj novinar ne zna što poduzeti na terenu i vodi se onime pa što bude, bude. Ako je moguće, uvijek je bitna priprema prije nekog snimanja i imati neke smjernice što želimo snimiti i kako. Novinar te iste smjernice mora znati obrazložiti svojem snimatelju koji je s njime na terenu. Za svako televizijsko novinarstvo potrebno je iskustvo jer kamera zbunjuje. Novinar vam je danas kao podvojena ličnost. U jednom trenu mora biti brz jer zna da je brzina presudna kod informative, ali opet je i spor ako želi sve prenijeti točno onako kako treba.

Snimanje na terenu je zapravo vrlo kratko, bitno je sve unaprijed pripremiti. Mene je snimanje s filmskim kamerama naučilo disciplini. Na nekadašnjim kamerama u vrijeme mojih početaka (smijeh) kamera je imala 120 metara filmske trake i to vam je bilo dovoljno za 11 minuta snimke. Od tih 11 minuta ste onda slagali priču. Danas previše snimamo, imamo memorijske kartice i lako se zanesemo. Ali ta velika količina snimki nam onda oduzima dragocjeno vrijeme kod montaže i onda opet dođemo u situaciju da sve radimo na brzinu prije roka isporuke i nastaje onaj popularni ‘šlamperaj’.

Spomenuli ste da u knjizi obrađujete proizvodnju televizijskog programa po žanrovima.

Da. Često nas iznenadi podatak da informativni program čini samo 15% televizijskog programa, ostalih 85% je drugo. Tu spadaju ostali žanrovi – sapunice, telenovele, sportski program, dokumentarni filmovi, filmovi, crtići i zabavni show i sve njegove inačice koje su svima nama tako drage.

Niti jedan televizijski žanr nije podrijetlom iz Europe, sve smo “ukrali” Amerikancima, iako je televizija nastala u Europi 1936. U Americi se ona razvija pet godina kasnije. Bitno je reći da u Europi u vrijeme Drugog svjetskog rata nema emitiranja televizijskog programa. U Americi emitiranje nije prekinuto i cijelo to vrijeme se razvijao televizijski program, pa smo onda mi u Europi takav program preuzeli ponovnim emitiranjem.

Možete li navesti neke primjere preuzetih žanrova?

Uzmimo kao primjer našu emisiju Dobro jutro Hrvatska kojom se volimo hvaliti. Emitira se više od 25 godina, ali takav format jutarnjeg mozaičnog programa nastaje u Americi 1950 -tih. Program u kojem imate voditelje, oni pričaju s gostima, pa sve to prekidaju vijesti i servisne informacije.

Sapunice su također preuzete, ali i sportski prijenosi kakve danas gledamo. Svi mi volimo kod neke utakmice vidjeti krupne kadrove ako netko zabije gol ili nekog ozlijede. Kadrovi reakcije u ključnim trenucima utakmica također su preuzeti s američkih televizija gdje se razvijaju već 1970-tih.

No, ipak postoji jedan žanr koji je naš europski.

Koji to?

Jedino što je europsko je Big Brother i takav oblik reality emisija. On je nastao u Nizozemskoj 1999. odakle se proširio.

Naravno, svaka publika voli emisije i program ne svom jeziku. Tako se inačice svakog televizijskog žanra prilagođavaju jeziku publike.

Ako želite saznati više o načinima na koji funkcionira televizija iza malih ekrana te kako nastaje televizijski program svakako dođite na tribinu “Kakva je budućnost televizije?!” koja počinje sutra u 16:30 u dvorani A108 na Sveučilištu Sjever u Koprivnici.