Davor Jurkotić: „Ne radim to što radim zbog sebe – ja to radim zbog ljudi.“

Riječki zabavljač i televizijski voditelj Davor Jurkotić poznat je po svojim urnebesnim telefonskim pozivima u kojima, lažno se predstavljajući, razgovara s ljudima od kojih su neki i poznati političari. Njegova emisija U zdrav mozak do suza nasmijava ljubitelje humora, a u intervjuu za redakciju Pressedana otkriva kako je uopće došlo do emisije i kako se suzdržava od smijeha.

Odakle ideja o pokretanju emisije U zdrav mozak?

Sve je počelo 2005. ili 2006. godine. Moj tadašnji kolega Mario Battifiaca i ja radili smo emisiju Bijele udovice. Htjeli smo imati oko pet raznolikih rubrika i ja sam predložio da bi bilo dobro imati jednu u kojoj ćemo zvati poznate i na neki ih način zezati. Od samog početka pokazivalo je nekakve pozitivne rezultate pa smo počeli razmišljati o nazivu. Postoji onaj izraz „J*** *e u zdrav mozak“, no tu neprikladnu riječ, naravno, nismo mogli staviti pa smo emisiju nazvali U zdrav mozak. Najprije je to bila samo rubrika u sklopu emisije Bijele udovice, a kasnije se pretvorila u emisiju koja ima nekakav svoj put.

Zašto baš koristite pseudonim Tokić?

Sasvim slučajno i bez ikakvog razloga. Kad bih prije nešto radio, a i sad kad radim, nastao bi nekakav novi lik pa, eto, tako je nastao i taj. On je profesor, glazbenik, glumac, idiot… Sve ono što su ljudi oko mene – to je Tokić.

Kako smišljate pitanja koja postavljate ljudima?

To dolazi posve spontano i bez ikakve pripreme. Morate znati da ne znam kako će osoba koju zovem reagirati kad mi se javi na telefon, stoga tu nema nikakve pripreme. Presudna je trenutna kreativnost.

Kako se osjećate kad nekoga nazovete, a ta Vas osoba prepozna i samim time šala ne uspije?

Pa drago mi je, ali uistinu nema toliko ljudi koji me prepoznaju. Mislim, ima ih, ali to se dogodi u jednom od deset poziva. Drago mi je što me ljudi prepoznaju i što znam da se to prati. Kad se čovjek bavi nekakvim javnim poslom, umjetnošću ili bilo čime što treba povratnu informaciju, treba se potruditi i napraviti to prepoznatljivim. Bilo da je riječ o slikaru, piscu ili nekome tko radi na televiziji… Bitna je ta povratna informacija publike. Ako nema povratne informacije, onda uzalud trud i rad. Ne radim to što radim zbog sebe – ja to radim zbog ljudi. Ako je nešto dobro, ljudi će to prihvatiti.

Kako se nosite s kritikama?

Ljudi uglavnom vole takav smisao za humor. Ima onih, nazovimo ih kritičarima, koji kažu da su to fore iz osnovne škole. Ja se slažem da je fora iz osnovne škole nazvati nekoga na telefon i zezati ga, no smatram da u mojoj zezanciji ima nečega malo više od pukog zezanja. Ne radim to ovako: „Dobar dan. Je li vama pukla cijev?“ – „Ne, nije.“ – „Jesam vas!“ Ima tu nešto više. Kroza sve te godine i tri tisuće poziva koji su na YouTubeu zasigurno ima 200 – 300 smiješnih poziva. Ja uvijek tvrdim sljedeće: ako, primjerice, ne volim slušati Jelenu Rozgu, onda neću pljuvati po njoj i njenoj glazbi, nego je jednostavno neću slušati. Pljuvanjem po njoj automatski pljujem po svim ljudima koji to vole, a to mi nikad nije bilo jasno.

Kako se suzdržavate od smijeha?

To mi je postala navika. Na početku to nije bilo tako, ali nakon nekog vremena jednostavno se navikneš. Otupiš na gluposti… Ja sam otupio na dosta stvari zahvaljujući toj svakodnevnoj verbalnoj komunikaciji, posebice s glupim ljudima. Ne kažem da je to loše, čak mislim da je to dobro. Volio bih da sam glup jer mislim da bi mi bilo lakše. Nisam inteligentan po pitanju onoga što sam naučio u školi, ali sebe smatram emotivno inteligentnom osobom.

Kakvu vrstu humora preferirate?

Uvijek me mogu nasmijati kretenske fore i mislim da će me jednog dana, ako doživim 80 ili 90 godina, a volio bih živjeti dugo, te fore i dalje razveseljavati. Satirični su mi portali ok, ali nije da ću se tome smijati. Željko Pervan je ok, ali nije da ću se njemu smijati. Smiješne su mi fore iz Montyja Pythona, kao što je skeč Fat Man. Najdraži poziv bio mi je kad je žena pričala, a ja sam glumio štakora.

Da niste komičar, čime biste se bavili u životu?

Sebe ne smatram komičarem jer mislim da je to preteška riječ. Ja jesam duhovit po prirodi, ali u Hrvatskoj je jedini komičar, po mojem mišljenju, Željko Pervan. Svi ostali koji se smatraju komičarima, samo pokušavaju to biti. Sebe više smatram nekakvim zabavljačem, ali to zvuči kao da radiš u cirkusu. Da nisam komičar, bio bih pomorac jer sam završio srednju pomorsku školu i godinu dana proveo ploveći na brodu.