Razgovarali smo s news-barovcem Domagojem Zovkom: „Ostalo je još puno posla za Charlie Hebdo i za sve nas!“

Satirično novinarstvo je po prirodi stvari često na meti kritika, a nedavno smo mogli svjedočiti tome da satira može imati katastrofalne posljedice. Ne kaže se uzalud da je odlična satira najopasnija jer je čitatelj – ako u njoj prepozna istinu – spreman na radikalne poteze.

Satirično novinarstvo ima dugu tradiciju u Hrvatskoj, a prošle godine je Hrvatsko novinarsko društvo osnovalo Zbor satiričnih novinara, čime se konačno satirične novinare svrstalo uz bok „ozbiljnima“ novinarima.

Razgovarali smo s Domagojem Zovkom, urednikom portala News Bar. U nastavku saznajte sve o njegovim počecima, uspjehu i iskustvima, razmišljanjima o tragediji koja je pogodila njegove francuske kolege te viđenju hrvatskog društva.

Uvodna napomena Domagoja Zovka bila je: „Moji odgovori su prije svega odraz mojih osobnih stavova i promišljanja, a ne i cijele redakcije News Bara.“

PRESSEDAN: Kako ste počeli? Tko je došao na ideju za pokretanje ovakvog portala? Jeste li imali uzore?

Vlado Lucić, CEO i founder News Bara još kao student prava radio je kao montažer u 24sata TV. Tu je pekao zanat montaže i počeo raditi svoje prve satiričke uratke. Jedan od njih, Sirove vlasti, možete pogledati na YouTubeu. Tu kaže da je počeo razmišljati o satiričnoj emisiji, te je kratki pilot/špicu za tu emisiju snimio s komičarem Peđom Bajovićem, Bornom Sorom, današnjim glavnim urednikom News Bara, i Antonom Radačićem, donedavnim grafičkim urednikom News Bara. Nažalost, u Styriji Hrvatska nisu imali hrabrosti ili nešto satirično nisu smatrali unosnim, pa su odustali od projekta. Vlado je nakon toga odustao od njih i započeo vlastiti projekt – prvo video skečeva, a onda se iz toga izrodio portal satiričnih vijesti News Bar koji je počeo s radom 1.4.2011. Sam kaže da je njegov glavni uzor za News Bar bio američki Onion.

PRESSEDAN: Jeste li čitali Feral Tribune? Ako jeste, koliko je utjecao na vas? Mislite li da su novinari Ferala sredinom 90-ih bili u sličnoj situaciji kao što su novinari Charlieja Hebdoa koji su se zamjerili islamistima?

Kao klinac od 8 godina, priznajem, nisam čitao, ali sam listao Feral i umirao od smijeha na njihove fotomontaže. Mislim da je pomoću tih fotografija posađeno sjeme nepoštivanja bilo kakvih političkih autoriteta i društvenih tabua koje se fino razbujalo kroz idućih 20 godina.
Novinari Ferala su tih godina bili u jako sličnoj situaciji kao što je Charlie Hebdo danas, ali uza sve prijetnje, podmetanja, maltretiranja, lažne i stvarne bombe, ipak su do dana današnjeg ostali živi i zdravi. To je zanimljiv zaokret jer je Francuska bila bastion slobode govora kad su novinari Charlieja Hebdoa dolazili u Hrvatsku 1994. Hrvatska je bila zemlja u ratnom stanju, a koje su zlorabili deklarativni demokrati kako bi gušili slobodu govora, mišljenja i izražavanja novinara Feral Tribunea. I tada su se Francuzi divili hrabrosti Ivančića, Dežulovića i Lucića, te svoj list nazivali francuski Feral. No stvari su se zaokrenule jer ono što trojac „Viva Ludež” danas piše izaziva samo prijetnje anonimnih komentatora na Facebooku, ali zato je sloboda govora u Francuskoj – ugrožena religijskim ekstremizmom – postala po život opasna stvar za koju se boriš.

PRESSEDAN: Jeste li zadovoljni uspjehom portala? Mislite li da će vam popularnost porasti s obzirom na nedavne događaje u Francuskoj ili ćete ipak naići na osuđivanja?

S obzirom na vrijeme permanentne krize, nezahvalno je bilo što započeti, a započeti s nečim za što dobar dio stanovništva tvrdi da ne postoji – hrvatski humor – još je nezahvalnije. No evo, skoro 4 godine kasnije, News Bar još postoji. Jako puno ljudi je njime prošlo i jako puno otišlo; jako malo nas je ostalo, ali i jako puno ljudi se svakodnevno javlja jer žele raditi za nas.
Nitko od nas nije razmišljao o popularnosti kad se ovo dogodilo u Parizu. Meni je to bio šok jer sam imao tu blesavu zabludu da sam ja kao satirički novinar siguran, jer „hej, pa mi se ljudi ovdje samo zajebavamo, nemojte to sve toliko ozbiljno shvaćati“. Naravno, onda k’o za vraga nam se dva dana kasnije dogodio DDoS napad na naš server koji nas je srušio, i to baš usred fotofiniša predsjedničke kampanje koju smo temeljito pratili. Taj napad – za koji očito nikad nećemo saznati odakle je i tko ga je pokrenuo – pobudio je kod naših fanova potrebu da nas uspoređuju s Charliejem, no to je nezaslužena usporedba.

Vratili smo se on-line par sati prije zatvaranja birališta i radili naš „prijenos uživo” koji je pratilo oko 20 tisuća ljudi. Pobijedila je Kolinda i mi smo bili presretni jer nema zahvalnije stvari za satiričara nego korumpirana stranka na vlasti koja svojim licemjerjem i nedovoljnim raskidanjem od mračne prošlosti daje materijala.
Naravno, neki si daju za pravo da nam usred tog čerečenja HDZ-a, Josipovića, Kolinde i SDP-a nabace „dobronamjerno“ upozorenje da pazimo što radimo: „Ne želite završiti kao Charlie Hebdo.“ To je jezivo; ne zato što to nama netko želi, već zato što mnogi ljudi u ovoj zemlji misle da je u redu ubijati ljude koji vrijeđaju nečije osjećaje.

PRESSEDAN: Mislite li da je tu karikaturu stvarno trebalo osuditi na takav način? Nisu li fundamentalisti mogli odgovoriti jednakom takvom satirom?

Sjajan bi to bio svijet u kojem bi na humor, satiru, ironiju i karikaturu ljudi odgovarali istom mjerom. Ali problem je u tome što konzervativci, fundamentalisti i ekstremisti – svih boja okusa i mirisa – u svojim glavama imaju okove kojih se ne mogu riješiti, pa da oslobode svoj duh i budu duhoviti. Da bi se čovjek šalio na tuđi račun, mora prvo biti u stanju šaliti se na svoj jer šalom na svoj račun prestajemo sebe preozbiljno shvaćati, skidamo okove društva, odgoja, religije i ideologije te postajemo slobodnima, ali to je nekima od nas malo teže. Jer lakše je imati stroga pravila. Lakše je slijediti upute. Lakše je biti „u stadu“. Biti slobodan je poprilično usamljen sport jer nemaju mnogi hrabrosti biti slobodni i humorom propitati svaku svetu kravu i autoritet oko sebe.
Zato jedan religijski ekstremist, bio on taliban ili Željka Markić, nije u stanju biti šaljiv, zabavan i duhovit jer sve to ima jednu granicu koja se zove Muhamed ili Bog – i nju se ne prelazi. A humor nema takvih granica.

PRESSEDAN: Budući da se prvenstveno obrušavate na političare i Crkvu, jeste li se susretali s prijetnjama? Ako jeste, kako ste reagirali? Jeste li pokleknuli pred prijetnjama ili ste ih ignorirali?

Ima toga svakodnevno, ali prestali smo obraćati pozornost; ignoriramo ili zajebavamo sa sarkastičnim odgovorima.

PRESSEDAN: Bojite li se da bi se vama moglo dogoditi nešto slično ili ipak mislite da ljudi u Hrvatskoj nisu toliko ekstremni?

Ne idemo mi još toliko daleko, ali bismo mogli, i to ako bismo se, primjerice, namjerili na branitelje ispred Savske 66. Mogli bismo ako bismo bili Charlie Habdo i ako bismo im se izrugali svime što je u našoj satiričnoj moći. Siguran sam da bi netko bio u stanju napraviti ono najgore. Zato to doziramo i koncentriramo na Glogoškog i njegovih 25 000 kuna primanja.

PRESSEDAN: Što možete reći na navode da su novinari lista Charlie Hebdo sami tražili nevolje?

To je grozno. To govori koliko je još puno posla ostalo za Charlie i za sve nas. Nije Charlie Hebdo radio to što je radio kako bi se nekome samo izrugao ili kako bi vježbao svoju slobodu govora. Njihov posao je bio osloboditi ljude strašnog straha od crtanja jednog čovjeka koji nije s nama već 1700 godina. Ni jedan racionalan čovjek ne može biti pomiren s tim da toliko ljudi u svijetu živi u strahu od nečeg takvog – od običnog crteža. A to je moćna stvar. Nije to slučajno zabranjeno. Imati kontrolu nad nečijim strahovima, tabuima i grijesima jako je moćna stvar. Tko to kontrolira – kontrolira i ljude. Ne kažem da su vjerske vođe toga nužno svjesne, ali psihologija će vam objasniti koliko je moćno imati kontrolu nad tako nečim.
Charlie Hebdo se borio da te ljude oslobodi od takvih strahova koji su – kao i većina strahova – iracionalni. Tu borbu su platili glavom. I zato su heroji – ne nas na zapadu, već ljudi zatočenih u religioznim strahovima. I svatko tko misli da su dobili što su zaslužili nije ništa manje odvratan ekstremist od onih koji su ta ubojstva počinili.

PRESSEDAN: Mislite li da u Hrvatskoj postoji povoljna klima za satirične portale i časopise? Ako ne, što bi trebalo promijeniti? Koji su preduvjeti za stvarno slobodno iskazivanje kritika bez osuda?

Bolje je nego 90-ih. To je sigurno, a tu je i Europska unija koja bi bilo kakvo ugrožavanje slobode govora i mišljenja kažnjavala sankcijama. Mada se čovjek ne može previše pouzdati u EU. Dovoljno je samo baciti pogled prema Mađarskoj i cirkusu koji izvodi Viktor Orban.
Preduvjeti za stvarno slobodno društvo su građanski i seksualni odgoj u školama. Crkva previše dominira društvom te – slično kao i kod islamskih ekstremista – kontrolira tabue, grijehove i moral.

PRESSEDAN: Smatrate li da novinari u Hrvatskoj uživaju dovoljno povjerenje građana i zaštitu sustava kako bi se mogli slobodno izražavati?

Ni blizu. Ako želite vidjeti kako se živi u Hrvatskoj, nemojte uopće konzumirati medije. Radije se prošećite vani i dobit ćete bolju sliku. Naši mediji sumnjivih vlasničkih struktura samo su eksponenti raznih političkih i gospodarskih moćnika. Zato ih preziru čitatelji i gledatelji, a onda posredno i nas novinare jer mnogi od nas uistinu su sluganska pera, ali nismo svi. Zbog nekih smo svi na lošem glasu, ali većina novinara je poštena i svaki dan vodi borbu s političkim i ekonomskim utjecajem unutar svojih redakcija, ne bi li progurali priče koje su bitne za svakoga od nas.
Zato i radim ovo što radim. Imam puno veću slobodu pisanja i općenitog izražavanja nego u bilo kojoj drugoj redakciji u Hrvatskoj.

PRESSEDAN: Na svojem portalu često se obrušavate na političare, Crkvu, vjernike, domoljube. Mislite li da su oni temeljni problem hrvatskog društva i razlog netolerancije koja u njemu vlada?

Da. Jednostavno i kratko. Kad vidim desničarski satirični portal, onda to više neću misliti. Ali tako nešto je oksimoron; desničar ne može biti humorističan jer ima previše svetinja i ograda u svojoj glavi.

PRESSEDAN: Što mislite o „ozbiljnim“ medijima u Hrvatskoj?

Hahaha! Postoji jedna super teza u Huxleyevoj knjizi Vrli novi svijet – što je kao nekakav antipod Orwellovoj 1984. – o tome kako neće kontrola medija od strane nekog diktatora biti ta koja će ugroziti slobodu govora, već da će se dogoditi takva prezasićenost vijestima i medijima da će se kroz taj kaos degradirati i kvaliteta vijesti koje će zapravo postati zabava, a ne nešto što uistinu informira i obogaćuje čovjeka.
Znači, nije opasnost za čovječanstvo i njegovu inteligenciju Keeping Up with the Kardashians. To je smeće i većina ljudi je svjesna što gleda. Problem su mediji koji sami za sebe kažu da su ozbiljni, ali svojim načinom rada, analitikom i generalnim senzacionalizmom zapravo degradiraju informiranje pučanstva.

PRESSEDAN: Što biste poručili studentima novinarstva sa Sveučilišta Sjever koji žele nastaviti u vašem smjeru?

Nemojte. Ne treba nam konkurencije jer ionako se radi o ne previše unosnom vidu novinarstva. Šalim se. Čitajte, ljudi. Čitajte knjige. Čitajte strane medije. Čitajte literaturu. Nemojte čitati skripte. Sa skriptama ćete prolaziti ispite, ali nećete znati ništa ni o čemu. Čitajte. Pišite. Pišite dnevnike. Pišite blogove. Pišite članke. Radite fotomontaže. Montirajte videe. Gledajte Daily Show. I, naravno, News Bar.