Izgubljeni doživljaji
Nedavno sam posjetila Beč. Obilazeći stari dio Beča s fotoaparatom i pripremljenim mobitelom u promrzlim rukama zatekla sam se u nezadovoljstvu i zapitala se jesu li fotografije jedino što želim ponijeti s tog putovanja.
Gotovo svakog dana ljudi su informirani o novitetima na tehnološkom tržištu: laptopima, interaktivnim ekranima, najnovijim mobilnim tehnologijama, objektivima, fotoaparatima. Vrlo je teško oduprijeti se tehnologijama koje vješto traže mjesto u našim životima. Koliko ta tehnologija zagušuje emociju i kreativnost, rijetko i pomišljamo.
No stvori se pred vama trenutak koji se stvorio i meni, kada shvatite da vaše oko zaslužuje više, a vaš osjet dodira tražite negdje u prošlosti, kada ste prebirali pijesak po rukama, dodirivali cvijet, pisali pisma i na njih lijepili suho cvijeće ili ostavljali poljupce.
Okidač na fotoaparatu je taj tupi zvuk koji me potaknuo na promišljanje o izgubljenim doživljajima. Zastati na pola stradunske šetnice s fotoaparatom i sa sobom iz Dubrovnika ponijeti samo fotografije, za strance je takoreći turistički grijeh. Za nas ostale, koji kroz taj isti objektiv gubimo sliku stvarnosti, samo kazna za sve izgubljene doživljaje. Koliko puta se uvjerite da nakon učinjene fotografije niste sve učinili, da boje nisu potpune, da se ne možete sjetiti zvukova, da se ne možete sjetiti zašto se svi na toj fotografiji smiju. Jeste li se umjetno nacerili na još jedan cheese ili je netko u društvu provalio neku dobru foru. Pogledam oko sebe i gotovo da više ne znam kako da se negdje zateknem i kako da vidim očima, a ne oknom svoje tehnološke spravice koja se zove fotoaparat.
Vjerujem kako su nekadašnji komplicirani procesi razvijanja u tamnim komorama i manja količina fotografija, ali i nedostupnost fotoaparata, osiguravali višu vrijednost fotografije dostojne uspomena na neki trenutak. Danas tristotinjak fotografija s nekog izleta pogledate jedanput, a tada ostaju zaboravljene u nekom folderu sa simboličnim naslovom. Naprotiv, ne znate kako se zovu zgrade koje ste fotografirali, kako se zovu mjesta koja ste posjetili ili zašto ste nešto uopće fotografirali.
Nekada nismo niti sanjali da ćemo svoje fotografije dijeliti s ostatkom virtualnog svijeta te da ćemo uz njihovu prisutnost drugim korisnicima društvenih mreža prezentirati sebe.
Ne volim biti negativna, ali nisam ljubitelj ni takozvanih foto-kava. Naime, nađete se nakon dugo vremena s nekom prijateljicom, zanemarite razgovor između sebe i uhvatite se pregledavanja nečijeg profila jer se jedna od vas ne može sjetiti kako izgleda osoba iz vašeg razgovora. Za desetak sekundi nađete se na njezinom profilu i upoznajete sve njezine aspekte života. Ona dok je bila mala, ona na putovanju ili ona s dečkom. Modele prisjećanja i podsjećanja na neku osobu, koje smo nekada koristili, potpuno smo izbacili iz svakodnevne komunikacije. U moru fotografija koje svakodnevno stvaramo, otuđujemo se od normalne komunikacije, zaboravljamo na ono što smo bili i kako smo nekad pričali – uvijek, svuda i o svemu. Zagrlite svoju kreativnost i ne odbacujte ju, ali komunicirajte uvijek i mnogo, pustite da vas emocije povedu, da zvukovi vibriraju vašim ušnim školjkama, a od mirisa neka vam zadršću nosnice. Ne ostavljajte trenutak na fotografiji, nego živite trenutak jer on će se ugasiti, a fotografija, iako je lijepa, neće ga vratiti.
