Nicolo Sertorio na predavanju studentima Sveučilišta Sjever: „Klijenti žele da im fotograf ponudi svoju viziju!“

Američki fotograf Nicolo Sertorio na Sveučilištu Sjever 19. svibnja održao je predavanje Fotografija u svijetu društvenih medija.

Rođen u SAD-u, a odrastao u sjevernoj Italiji, Nicolo Sertorio jedan je od najznačajnijih fotografa na širem području San Francisca. Prošle je godine uvršten na listu stotinu najboljih pejsažnih fotografa Amerike. Premda potječe iz obitelji sveučilišnih profesora, Sertorio se fotografijom zarazio vrlo rano: „Kad sam imao sedam godina, mama mi je dala mali Nikon… I od fotografije se više nikad nisam izliječio.“

Studirao je na poslovnoj školi, ali ubrzo je odlučio strast pretvoriti u posao. Počeo je onako kako u Americi počinje većina – uzimajući lekcije i pomažući profesionalnim fotografima. Imao je priliku iz prve ruke vidjeti kako se tržište mijenja pod utjecajem društvenih mreža.

„Posao fotografa danas je u tranziciji“, objasnio je okupljenim studentima na početku predavanja i nastavio: „Bavim se komercijalnom i umjetničkom fotografijom, a ta su dva područja, ponajprije zbog društvenih mreža, danas isprepletena više nego ikad ranije. Društvene su mreže pred profesionalce stavile nove izazove i stalno moramo učiti nove načine komuniciranja fotografijom.“

Studentima je otkrio da uobičajene marketinške metode više ne funkcioniraju.

„Newsletteri i masovni mailovi, kojima pokušavate skrenuti pažnju na sebe, oduzimaju vam mnogo vremena, a umjetnički direktori i grafičke agencije dobivaju toliko ponuda… Šanse da zapaze baš vašu negdje su oko nule. Isto je i s tiskanim materijalima: ako im ne pošaljete ukoričenu knjigu od 200 stranica, vaš će materijal zasigurno završiti u smeću prije nego što ga itko pregleda“, objasnio je.

Umjesto zastarjelih metoda promocije, Sertorio ima drugačiji recept za uspjeh:

„Umjetnički direktori danas sve više vremena provode na Instagramu. Žele o vašem privatnom životu doznati više – tko ste, što vas zanima… Tržište je prezasićeno savršenim fotografijama, i to ih više ne privlači. Klijenti žele casual fotografije, koje djeluju kao da su snimljene iPhoneom. Ne žele vidjeti klasičan portfolio s deset savršenih slika. Zanima ih vaša strast – vaša vizija.“

Sertorio smatra da je umjetnički pristup ono što fotografu može donijeti uspjeh na tržištu.

„Promijenila se percepcija fotografa. Više nismo tehničari, nego umjetnici. Više nismo posebni zato što znamo koristiti tehnički složene fotoaparate, nego zato što smo sposobni ponuditi viziju. Važan je naš osjećaj za estetiku, tj. način na koji vidimo svijet. Ako volite sport, slikajte sport. Ako volite životinje, slikajte životinje. Vaša strast vidjet će se na fotografiji.“

Sa studentima je podijelio i svoje mišljenje o digitalnoj obradi fotografija:

„Photoshop nije pitanje sviđanja ili nesviđanja. Ako se bavite fotografijom, morate ga znati koristiti. Ja ga ne koristim često. Nije mi neugodno izbrisati neki grm ili bljesak koji mi smeta u pozadini fotografije, ali ne pretjerujem. U fotonovinarstvu situacija je drugačija. Još je uvijek tabu bilo kako mijenjati fotografije. Fotografiju se percipira kao stvarnost. Kod komercijalnih, reklamnih radova, 80 posto fotografije nastaje tijekom digitalnog uređivanja.“

Priznao je da je u Hrvatsku došao s nekim predrasudama, ali ono što je dosad vidio ugodno ga je iznenadilo:

„Primijetio sam da je u Hrvatskoj sve vrlo čisto. Silikonska dolina jedan je od najbogatijih dijelova svijeta. Očekivao sam da će sve kod vas izgledati siromašnije. U Americi su, čini mi se, socijalne razlike mnogo veće. Više je beskućnika, grafita, smeća na ulicama, propalih gradova… Hrvatska me zapravo podsjeća na sjevernu Italiju.“

Posebno ga je iznenadio jedan za nas uobičajeni prizor:

„Na tržištu na kojem ja radim, u sjevernoj Kaliforniji, tiskani su mediji mrtvi. Sve se preselilo na internet, a ovdje kod vas vidim mnogo kioska s novinama. Toga u mom dijelu SAD-a već odavno nema.“

Sertorio je na kraju predavanja priznao da je tijekom kratkog boravka u Hrvatskoj otkrio neke fotografe i radove koji su ga radovi zaintrigirali, usput opisavši detalje svoga umjetničkog stila:

„Upoznao sam radove Gorana Vranića, Marija Tomiše i Damira Hoyke. Osobno volim čiste, geometrijske slike. Želim da oko promatrača luta po mojoj fotografiji, ali želim stvoriti i malo misterije.“