Iz povijesti medija: Cenzura u NDH

Kako je Nezavisna Država Hrvatska bila marionetska država Trećeg Reicha, mediji i cenzura funkcionirali su na gotovo identično kao u Hitlerovoj Njemačkoj. NDH je bila strogo antijugoslavenska, antikomunistička i antisrpska, tako da su pripadnici tih skupina bili državni neprijatelji, a bilo im je zabranjeno i bilo kakvo bavljenje novinarskom profesijom.

Mediji u NDH osnovani su kada je osnovana i NDH, 10. travnja 1941. godine. Tog dana je Slavko Kvaternik, govoreći na Radiju Zagreb, proglasio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kao preteča cenzorskih tijela odmah je osnovan Hrvatski državni novinski ured, koji je kasnije preimenovan u Hrvatsku izvještajnu službu (HIS). Bez dozvole ovog tijela, u NDH nije mogla izlaziti ni jedna tiskovina.

Državno je vodstvo obznanilo slobodu tiska, međutim, cenzura je zadržana, a to je objašnjeno postojanjem navodno neiskusnih novinara. Zabranjena je većina tiskovina, a rad je dopušten samo probranim režimskim novinama, kao što su bile Narodne novine, Hrvatski list i Hrvatski glas. Nastavno na to, „sva veća državna poduzeća… preuzeta su i stavljena u funkciju novog režima“.

Od osnutka države vodilo se računa o cenzuri i promidžbi. U takvom okruženju HIS nije mogao izvršavati stalno rastući obim poslova, tako da je početkom 1942. godine nastala potreba za osnivanjem novog tijela, Državnog izvještajnog i promičbenog ureda (DIPU).

Strukture HIS-a preuzeo je Odsjek za novinstvo pri novoosnovanom DIPU. Kasnije je DIPU preimenovan u Glavno ravnateljstvo za promičbu (GRP). Bez odgovarajućih dozvola u NDH nisu mogle izlaziti tiskovine niti su radiostanice mogle emitirati program. GRP je bio nadležno tijelo za izdavanje prethodno spomenutih dozvola; njegov je djelokrug rada ukratko bio nadzor kompletnoga medijskog prostora, praćenje zbivanja – kako unutar države tako i izvan nje – te davanje smjernica koje su morali slijediti urednici.

Sustav kontroliranog novinstva u NDH funkcionirao je kao sustav dnevnih uputa. GRP je ih je pisanim putem u obliku okružnica slao medijima, a oni su ih se morali strogo pridržavati. Uz sadržaje koje su sami sastavili, morali su objavljivati i one koje im je nametnuo GRP. Na dnevnoj bazi održavane su konferencije za novinare u sjedištu GRP-a gdje su urednicima bile davane upute o pisanju članaka i uvodnika, ali su im se i „razjašnjavale možebitne nejasnoće.“

Sustav takvog novinarstva nije tolerirao ni najmanje greške, tako da su novinari zbog straha cenzurirali sami sebe provodeći time autocenzuru. Baš zbog toga su se znale događati i nenamjerne greške zbog kojih su se novinari na zahtjev GRP-a morali očitovati.

Kad već spominjemo sveprisutan strah kod novinara, valja spomenuti da je sukladno pozitivnim propisima tadašnje NDH za verbalni delikt bila zapriječena smrtna kazna. Štoviše, za ovakva djela odmah bi se formirao prijeki sud, a kazna je mogla jedino biti – oslobođenje ili smrt. Zbog svega toga novinari si nisu dopuštali greške. Ozbiljnih povreda cenzure u NDH u pravilu nije bilo, makar je bilo nekoliko slučajeva od kojih je najpoznatiji onaj Katoličkog lista u Sarajevu koji je zagovarao slobodno demokratsko novinstvo. Na taj je slučaj GRP odmah reagirao, međutim, na sreću novinara i urednika, nije bilo ozbiljnijih posljedica. No, za rukovodstvo države ni to nije bila dovoljna cenzura.

Što se tiskovina tiče, one su nakon zaključenja izdanja morale biti poslane u GRP. Tiskanje novina bilo bi dopušteno tek onda kada bi one „prošle“ cenzuru od strane GRP-a. To je, kako izvori navode, dovodilo do neželjenih posljedica. Cenzura je vremenski dugo trajala pa se zbog nemogućnosti pravovremenog transportiranja nerijetko događalo da su u najudaljenije krajeve izdanja dolazila s danom zakašnjenja. Građani zato nisu htjeli kupovati izdanja od prethodnog dana, što je bila velika mana novinarstva i cenzure u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Položaj novinara u cenzorskom okruženju bio je vrlo nepovoljan. Osim što su se zbog strogih rasnih i ideoloških kriterija teško zapošljavali, živjeli su u okruženju konstantnog pritiska. Neko vrijeme je nastavak radnog odnosa novinarima bio uvjetovan učlanjenjem u ustaški pokret. Većina je tom zahtjevu popustila, a nekolicina koja na to nije pristala – dobila je otkaz ugovora o radu bez mogućnosti otpremnine.

Zatim su im bila ograničena i osnovna ljudska prava. Novinari koji su imali nasreću radili su se maksimalno trudili kako bi ispunjavali postavljene uvjete. Time im je bio omogućen ugled u društvu i napredovanje u poslu. Budući da se u jednom trenutku počeo predviđati ishod Drugoga svjetskog rata, novinari su emigrirali u inozemstvo kako bi izbjegli ratno stradanje. Oni koji su vjerovali u povoljan ishod, ostali su u NDH.

Naposljetku su saveznici pobijedili u ratu, NDH se raspala, te je stvorena nova država SFRJ. Za velik dio novinara koji je dočekao pad NDH uslijedio je progon. Mnogi od njih nestali su ili su pogubljeni bez suđenja. Neki su uspjeli dokazati da im je djelovanje bilo uvjetovano cenzurom, pa im je rad – pod drugim ideološkim okruženjem – bio omogućen i u novoj državi.

Nepobitna je činjenica kako su mediji temelj ispravnog funkcioniranja svakoga uređenog društva. Međutim, neke države (i postojeće i nepostojeće) – poput NDH – svoju vladavinu temeljile su na cenzuri. Na sve se načine pokušavalo ograničiti i redigirati protok informacija, tako da je do krajnjeg konzumenta u NDH vijest dolazila u filtriranom obliku – onako kako je to željela država. Upitno je kakav bi bio razvoj NDH da je u njoj vladalo neovisno novinarstvo.

U ono su vrijeme jedini mediji bili tisak i radio. Što se tiče tiska, u NDH su bila dostupna samo cenzurirana domaća izdanja, a od stranih tiskovina mogle su se eventualno naći neke njemačke novine. Sadržajno gledano, sve tiskovine u NDH bile su cenzurirane. Kako je tisak fizički opipljiv medij, moglo ga se kontrolirati. Kod radija je situacija nešto drugačija. Tehnički gledano, radiovalovi su nevidljivi, pa su ovisno o snazi izvornog odašiljača mogli doprijeti na različita mjesta. Ovo napominjemo zato što je prosječan građanin Nezavisne Države Hrvatske do slobodne informacije mogao doći jedino slušajući strane radiostanice – što je bilo strogo zabranjeno.

Bilo je pokušaja vlasti da se krene u pečaćenje takozvanoga kratkog vala na radioprijemnicima, no to je bilo gotovo neizvedivo, pa je uz pomoć stranih radiostanica – najpoznatija je Radio London – slobodna informacija ipak dolazila do šireg slušateljstva na teritoriju NDH.