Mediji

Koncem prošlog mjeseca, točnije 29. travnja, napunilo se točno 36 godina od prestanka emitiranja programa Radija Bilogora iz Kapele, sela smještenog na samoj granici Bilogore i Podravine. U 11 godina djelovanja, od 1968. do 1979. godine, Bilogora ili, kako su je u narodu jednostavno zvali, Radio Kapela bila je jedna od najslušanijih postaja na ovim prostorima, a nakon gašenja, priča o malom seoskom radiju, čiji se signal lovio sve do Banja Luke, pretvorila se u svojevrsnu lokalnu legendu.

Glavni krivac za pokretanje radija u Kapeli bio je izvjesni Aleksander Šandor Peršinović, veliki zaljubljenik u tehniku i tadašnji operater u seoskom kinu. On je običnoj kutiji složio radiostanicu. Uskoro je Kapela dobila novi valni odašiljač snage 50W, a u eter su krenule prve novosti i obavijesti iz Kapele. Čitala ih je Marija Kristijan, tada Bugarin, čiji je glas eterom odzvanjao i narednih 11 godina.

„Kad je radiostanica započela s radom, išla sam u sedmi razred osnovne škole. Jednog je dana Šandor došao po mene i pitao mi bih li mogla u eter pročitati par obavijesti. Pristala sam. S vremenom je broj čitanja rastao, a već sa 16 godina sam i službeno radila na Bilogori. To je za mene bila velika stvar. Bila sam tako mlada, a već sam imala svoj posao i primanja“, prisjeća se početaka Marija Kristijan, čije najave za početak programa, koje je čitala uz Il Silenzio Nina Rossija ili Marijana Domića u pozadini, mnogi slušatelji i danas vrlo dobro pamte. Slušanost Bilogore vrlo je brzo rasla. Okosnicu programa činili su želje i pozdravi od kojih se tada moglo vrlo dobro zaraditi.

Želje i pozdravi

„Ljudi su naručivali pjesme za svatove, odlaske u vojsku, rođendane, imendane i slične prigode. To je tada bila prava pomama. Znalo se dogoditi da mladencima sviramo svadbene pjesme i tjedan dana nakon vjenčanja, odnosno nakon što su oni već dobrano konzumirali brak. 1969. godine imali smo 44 tisuće želja i pozdrava“, priča nam Jovo Sokolović, bivši tehničar Bilogore, koji se ondje, baš kao i Marija, zaposlio mlad – već s 18 godina. Sokolović kaže da je, kad je riječ o željama i pozdravima, znalo biti vrlo zanimljivih situacija.

radio kapela 2

„Često ljudi nisu znali kako se zove pjesma koju žele čuti, pa bi nam pisali čitave stihove, a mi bismo onda pogađali o kojem je djelu riječ“, priča Sokolović. Bilo je i nesvakidašnjih, zlonamjernih želja: pojedinci bi punici čestitali rođendan uz pjesmu Sklopi oči. Osim želja i pozdrava, vrlo su slušane bile i obavijesti, kod kojih je također znalo biti podmetanja.

„Jednom su nam prilikom pojedinci, koji su se željeli našaliti u ime starije žene za koju se znalo da nije vrsna domaćica, poslali oglas da vrhunski kuha i sprema po kućama. Žena je, sva u šoku, nakon toga banula na radio i rekla nam da zaista nema ništa s tim oglasom“, prisjeća se Marija Kristijan.

Na Bilogori su uvijek nastojali za svoje slušatelje osigurati najnovije glazbene hitove.

„Kad sam otišao u vojsku, u Zagrebu bih kupovao najnovije ploče i slao ih kući po lokalnim kumicama koje su prodavale na Dolcu“, sjeća se Sokolović.

Svega nekoliko ljudi zaposlenih na malom seoskom radiju, osim spomenutih programa, svakodnevno je pripremalo emisije i slične sadržaje, a jednom dnevno emitirale su se vijesti Radija Zagreb. Iako su bili vrlo popularni, prvi ozbiljniji problemi počeli su se javljati u drugoj polovici 70-ih.

Financijski problemi

„Jednog je dana našu frekvenciju zauzeo Radio Sljeme, pa nam je slušanost prema Zagrebu oslabjela. Budući da su oni emitirali program samo u poslijepodnevnim satima, želje i pozdrave slušatelja s te strane mi smo uvijek emitirali ujutro. No s vremenom je počeo opadati i broj takvih narudžbi. Radio je sve lošije financijski poslovao, a općinski su poglavari 1979. godine donijeli odluku o njegovu gašenju“, prisjeća se Sokolović.

Marija Kristijan je s radija otišla nekoliko mjeseci prije nego što je, u maloj skučenoj stanici u potkrovlju mjesnog doma u Kapeli, njezin kolega Jovo u eter poslao posljednju pjesmu, nakon čega je zauvijek zatvorio vrata radija o kojem će priča kasnije prerasti o pravu lokalnu legendu. Iako se nakon toga ni Marija ni Jovo više nisu našli u medijima, danas otvoreno priznaju da su im dani na Radiju Kapela bili najljepši u životu.

„U tom smo skučenom prostoru – u ta dva sobička – ostavili svoju mladost. No bilo nam je prekrasno. Da možemo birati, opet bismo izabrali isto“, zaključuje Marija.

Danas se čini da je u malom potkrovlju mjesnog doma u Kapeli vrijeme zastalo prije 36 godina. Studio Radija Bilogora još uvijek je ondje i na prvi se pogled čini da bi bilo dovoljno otpuhnuti prašinu sa starih mikrofona i gramofona kako bi glazba ponovno krenula u eter. Na policama malog studija i danas stoji oko pet tisuća malih i oko tisuću longplay ploča.

„Dio materijala koji smo ostavili ovdje 1979. godine uništen je. Naime, devedesetih godina ovaj je prostor djelomično devastiran, a dio stvari je nestao. No ostalo je puno toga i, da si damo malo truda, vjerujem da bismo začas osposobili stanicu za novo emitiranje“, vjeruje Jovo Sokolović. On i njegova kolegica Marija priznaju da bi im bilo drago kad bi njihovi sumještani i općinsko vodstvo prepoznali vrijednost onoga što krije potkrovlje doma i kad bi od njihova nekadašnjega radnog prostora uredili mali muzej. Tada bi i nove generacije doznale za priču o radiju zbog kojeg se za Kapelu svojedobno nadaleko znalo.

?>