LEGENDA: Kako je Radio „Bilogora“ proslavio malenu Kapelu

Koncem prošlog mjeseca, točnije 29. travnja, napunilo se točno 36 godina od prestanka emitiranja programa Radija Bilogora iz Kapele, sela smještenog na samoj granici Bilogore i Podravine. U 11 godina djelovanja, od 1968. do 1979. godine, Bilogora ili, kako su je u narodu jednostavno zvali, Radio Kapela bila je jedna od najslušanijih postaja na ovim prostorima, a nakon gašenja, priča o malom seoskom radiju, čiji se signal lovio sve do Banja Luke, pretvorila se u svojevrsnu lokalnu legendu.

Glavni krivac za pokretanje radija u Kapeli bio je izvjesni Aleksander Šandor Peršinović, veliki zaljubljenik u tehniku i tadašnji operater u seoskom kinu. On je običnoj kutiji složio radiostanicu. Uskoro je Kapela dobila novi valni odašiljač snage 50W, a u eter su krenule prve novosti i obavijesti iz Kapele. Čitala ih je Marija Kristijan, tada Bugarin, čiji je glas eterom odzvanjao i narednih 11 godina.

„Kad je radiostanica započela s radom, išla sam u sedmi razred osnovne škole. Jednog je dana Šandor došao po mene i pitao mi bih li mogla u eter pročitati par obavijesti. Pristala sam. S vremenom je broj čitanja rastao, a već sa 16 godina sam i službeno radila na Bilogori. To je za mene bila velika stvar. Bila sam tako mlada, a već sam imala svoj posao i primanja“, prisjeća se početaka Marija Kristijan, čije najave za početak programa, koje je čitala uz Il Silenzio Nina Rossija ili Marijana Domića u pozadini, mnogi slušatelji i danas vrlo dobro pamte. Slušanost Bilogore vrlo je brzo rasla. Okosnicu programa činili su želje i pozdravi od kojih se tada moglo vrlo dobro zaraditi.

Želje i pozdravi

„Ljudi su naručivali pjesme za svatove, odlaske u vojsku, rođendane, imendane i slične prigode. To je tada bila prava pomama. Znalo se dogoditi da mladencima sviramo svadbene pjesme i tjedan dana nakon vjenčanja, odnosno nakon što su oni već dobrano konzumirali brak. 1969. godine imali smo 44 tisuće želja i pozdrava“, priča nam Jovo Sokolović, bivši tehničar Bilogore, koji se ondje, baš kao i Marija, zaposlio mlad – već s 18 godina. Sokolović kaže da je, kad je riječ o željama i pozdravima, znalo biti vrlo zanimljivih situacija.

„Često ljudi nisu znali kako se zove pjesma koju žele čuti, pa bi nam pisali čitave stihove, a mi bismo onda pogađali o kojem je djelu riječ“, priča Sokolović. Bilo je i nesvakidašnjih, zlonamjernih želja: pojedinci bi punici čestitali rođendan uz pjesmu Sklopi oči. Osim želja i pozdrava, vrlo su slušane bile i obavijesti, kod kojih je također znalo biti podmetanja.

„Jednom su nam prilikom pojedinci, koji su se željeli našaliti u ime starije žene za koju se znalo da nije vrsna domaćica, poslali oglas da vrhunski kuha i sprema po kućama. Žena je, sva u šoku, nakon toga banula na radio i rekla nam da zaista nema ništa s tim oglasom“, prisjeća se Marija Kristijan.

Na Bilogori su uvijek nastojali za svoje slušatelje osigurati najnovije glazbene hitove.

„Kad sam otišao u vojsku, u Zagrebu bih kupovao najnovije ploče i slao ih kući po lokalnim kumicama koje su prodavale na Dolcu“, sjeća se Sokolović.

Svega nekoliko ljudi zaposlenih na malom seoskom radiju, osim spomenutih programa, svakodnevno je pripremalo emisije i slične sadržaje, a jednom dnevno emitirale su se vijesti Radija Zagreb. Iako su bili vrlo popularni, prvi ozbiljniji problemi počeli su se javljati u drugoj polovici 70-ih.

Financijski problemi

„Jednog je dana našu frekvenciju zauzeo Radio Sljeme, pa nam je slušanost prema Zagrebu oslabjela. Budući da su oni emitirali program samo u poslijepodnevnim satima, želje i pozdrave slušatelja s te strane mi smo uvijek emitirali ujutro. No s vremenom je počeo opadati i broj takvih narudžbi. Radio je sve lošije financijski poslovao, a općinski su poglavari 1979. godine donijeli odluku o njegovu gašenju“, prisjeća se Sokolović.

Marija Kristijan je s radija otišla nekoliko mjeseci prije nego što je, u maloj skučenoj stanici u potkrovlju mjesnog doma u Kapeli, njezin kolega Jovo u eter poslao posljednju pjesmu, nakon čega je zauvijek zatvorio vrata radija o kojem će priča kasnije prerasti o pravu lokalnu legendu. Iako se nakon toga ni Marija ni Jovo više nisu našli u medijima, danas otvoreno priznaju da su im dani na Radiju Kapela bili najljepši u životu.

„U tom smo skučenom prostoru – u ta dva sobička – ostavili svoju mladost. No bilo nam je prekrasno. Da možemo birati, opet bismo izabrali isto“, zaključuje Marija.

Danas se čini da je u malom potkrovlju mjesnog doma u Kapeli vrijeme zastalo prije 36 godina. Studio Radija Bilogora još uvijek je ondje i na prvi se pogled čini da bi bilo dovoljno otpuhnuti prašinu sa starih mikrofona i gramofona kako bi glazba ponovno krenula u eter. Na policama malog studija i danas stoji oko pet tisuća malih i oko tisuću longplay ploča.

„Dio materijala koji smo ostavili ovdje 1979. godine uništen je. Naime, devedesetih godina ovaj je prostor djelomično devastiran, a dio stvari je nestao. No ostalo je puno toga i, da si damo malo truda, vjerujem da bismo začas osposobili stanicu za novo emitiranje“, vjeruje Jovo Sokolović. On i njegova kolegica Marija priznaju da bi im bilo drago kad bi njihovi sumještani i općinsko vodstvo prepoznali vrijednost onoga što krije potkrovlje doma i kad bi od njihova nekadašnjega radnog prostora uredili mali muzej. Tada bi i nove generacije doznale za priču o radiju zbog kojeg se za Kapelu svojedobno nadaleko znalo.