Intervju s Ingrid Divković: antikonformistica, egalitaristica, hedonistica, pacifistica i idealistica

Tridesetogodišnja Riječanka Ingrid Divković, s trenutnom adresom na Kanarskim otocima, zaljubljena je u život, more i pisanu riječ. Magistrirala je kroatistiku i filozofiju. Nesuđena je profesorica, a suđena spisateljica. Nemirna i znatiželjna, vječito je s olovkom u rukama. Po prirodi je apolitična, ali direktna. Piše o svemu, a njezini tekstovi redovno se objavljuju na brojnim portalima. Za njezino pisanje kažu da je „šarmantno, oštro, lucidno, puno života i uvijek širom otvorenih očiju“. Dosljedna je u namjeri da živi i piše svoju osobnu legendu. Žudi proputovati svijet. Ingrid u pet riječi: antikonformistica, egalitaristica, hedonistica, pacifistica i idealistica.

Što ste diplomirali? Kakvi su bili Vaši studentski dani?

Završila sam dvopredmetni studij Hrvatskog jezika i književnosti i Filozofije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Posljednja sam generacija nebolonjskog načina studiranja. Stekla sam zvanje magistra edukacije kroatistike i filozofije. Moji su studentski dani, bit ću iskrena, bili teški. S obzirom na to da sam tijekom studija aktivno radila, a honorarno i po nekoliko poslova, teško sam usklađivala studentske i poslovne obveze. Nikad nisam vodila pravi studentski život i uglavnom sam izostajala s predavanja. Rijetko sam obilazila studentske brucošijade ili se družila s kolegama s godine i slično. Recimo to ovako: ja sam na svojoj godini bila potpuni autsajder. Mnogi su, dobro se sjećam, za mene pričali da nikad neću završiti fakultet i da sam tu kako bih udovoljila roditeljima. Dakako, za to nisam marila. Učila sam gdje sam i kad sam stigla. Pisala sam i po nekoliko kaznenih seminara kako bih mogla opravdati izostanak s predavanja, no zato sam na ispitima rasturala. Voljela sam učiti, ali ne i cijeli dan provoditi u zagušljivoj učionici. To me ubijalo. Stoga mislim da ja nikako nisam dobar primjer uzornog studenta. No, na kraju, zar je uopće bitno jesmo li na fakultetu uzorni ili ne? Zar nije najbitnije završiti to što započnemo i ići dalje svojim putem, samo što ovog puta s diplomom u džepu?

Čime ste se najprije bavili?

Radila sam mnoge poslove, ali su u većini slučajeva svi uključivali pisanje, marketing i medije. Mislim da je jedan od mojih prvih poslova bio honorarni rad na jednome lokalnome riječkom radiju. Radila sam kao novinar i voditelj. I apsolutno sam uživala. Osim toga, volontirala sam pišući za neke portale, a bavila sam se još i marketingom i prodajom.

Kakva su Vaša iskustva s odlaskom iz Hrvatske?

Moja su iskustva dobra, no ono što je u ovoj situaciji kod mene specifično jest to što – kako se moji ukućani i ja znamo našaliti – živim dvostruki život. Fizički živim izvan Hrvatske, točnije na Tenerifima, ali mentalno i dušom dišem na Balkanu. Vjerujem da je to zato što je moj posao, moj spisateljski rad, u potpunosti posvećen materinjem jeziku i rodnoj zemlji. Dakako da uživam u blagodatima druge kulture i druge klime, no ipak osjećam kako bih se u bližoj budućnosti voljela vratiti kući.

Kako je nastala Vaša knjiga „J**e li vas ego?“

Na nekoliko promocija, koje sam nedavno održala na svojoj balkanskoj turneji, postavili su mi slično pitanje. Svima sam odgovorila isto: knjiga je nastala iz moje strogo unutarnje potrebe. Ja sam se ovom knjigom željela izliječiti, takoreći osloboditi nekih demona koji su živjeli u meni te nekih loših iskustava i ljudi. Željela sam se osloboditi onoga što me sputavalo svih tih godina kad sam se tražila i kad nisam znala gdje i kako. Pisanje mi je pomoglo u tome da ponovno pronađem sebe, da nakon duge šutnje pustim unutarnji glas – unutarnje biće – i da prepoznam sve ono skriveno u sebi. I, ono najbitnije, da naučim reći „NE!“ onda kad je svijet od mene očekivao „DA!“.

Koja su bila početna očekivanja od knjige „J**e li vas ego?“

S ovom knjigom nisam imala apsolutno nikakvih očekivanja – zato je i sve mnogo slađe. (Na)pisala sam je za sebe i ni za koga. Znam da zvuči nelogično, ali tako je. Da nisam imala nikakvih očekivanja, govori i to što sam knjigu prvenstveno izdala u vlastitoj nakladi. Tek nakon što je knjiga zaživjela među ljudima, dobila sam ponudu izdavačke kuće i tada je knjiga, kako kažu, preplavila Balkan. Danas živim svoj dječački san: radim ono što volim, ljudi to prepoznaju, a ja sam na tome beskrajno zahvalna.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Nikad isto. S obzirom na to da nemam posao od – do, ja sam ta koja određuje kad ću i koliko raditi. Istina je da to nosi veliku slobodu, ali i veliku odgovornost. Imam mnogo poznanika koji kažu: „Blago tebi. Ti se budiš kad hoćeš. Samo pišeš i nemaš šefa koji ti skače po glavi…“ No ljudi često ne vide – ili ne žele vidjeti – što se iza toga krije. Ne razumiju da je pisanje usamljen, rudarski posao. Ja ne dobijem sigurnu plaću na kraju mjeseca. Kod mene ništa nije sigurno. Pa i kada napišem nešto u što sam možda uložila mjesece i mjesece neprospavanih noći, tko mi garantira da će se to ikome svidjeti? Nitko. U pisanju nema garancije, ali ima mnogo ljubavi. I strasti. Svaki je dan priča za sebe. Osim pisanja, bavim se još nekim kreativnim poslovima. Pokušavam održati ravnotežu u životu i ni u čemu ne pretjerivati.

Tko Vas nadahnjuje i što Vas inspirira u radu?

Inspiriraju me stvarni ljudi i stvarne priče. Ja nisam od onih koji se dive razvikanim idolima današnjice niti u njima pronalazim nadahnuće. Za mene je svaki čovjek jednako vrijedan – ako je čovjek. Nadahnjuju me ljudi koji su iz ničega stvorili nešto, a koji su ostali vjerni sebi. Ne volim glasnu muziku. Uživam u chill outu i glazbi za meditaciju, a volim i klasičnu glazbu. Budući da trenutno živim na Kanarima, uživam u latino-ritmovima. Što se tiče omiljenih pisaca, zaista ih je mnogo. S obzirom na to da volim psihologiju, spomenut ću samo neke: Og Mandino, C. P. Estes, J. Bucay, D. M. Ruiz, E. Fromm, R. S. Sharma. Dakako da sam vezana za filozofiju jer sam je i studirala, pa su mi dragi i autori poput Platona, H. Hessea, Lao Tzua, Nietzschea… Volim Rumija, Pessou, Nerudu. Obožavam i Andrića, Mešu Selimovića, Miku Antića, A. B. Šimića… Zaista ih je mnogo.

Što biste poručili mladima koji tek čekaju da im se ostvare snovi?

Ne čekajte da vam se ostvare snovi, nego ih krenite ostvarivati sami. Prilika još nikome nije sama pokucala na vrata; vi je morate stvoriti, ali zato morate biti spremni na odricanja i na rad. Prije svega toga, morate vjerovati. Ako ne vjerujete, čemu vam snovi?