DOK NAS SMRT NE RASTAVI, ALI ŠTO JE TO ŽIVOT?
KRITIKA KRATKE PRIČE ANTE TOMIĆA
Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, bio je to lijep život. Sigurna sam da se većina ljudi može poistovjetiti s ovom rečenicom. Na kraju kada se zbroji ono loše i ono dobro svi imamo sasvim običan, lijep život. Međutim ovom rečenicom Ante Tomić nas u svojoj kratkoj priči Dok nas smrt ne rastavi samo navodi da vjerujemo kako će i ova priča biti potpuno obična i lijepa.
Naviknuti smo da kada čitamo određeno djelo imamo kraj koji odgovara početku. Kraj u kojemu saznajemo odgovore na sva pitanja. Mi sami interpretiramo samo postupke likova i njihova razmišljanja. Rijetko koje djelo nas ostavlja da preispitujemo svoje sjećanje i što smo zapravo na početku pročitali. Rijetko koje književno djelo s kojim sam se susrela ostavlja kraj i smisao priče na nama. Međutim gledala sam filmove koji me ostavljaju s istim osjećajem zbunjenosti.
Ova kratka priča svojim stilom i emocijom koju prenosi podsjeća me na filmove Jorgosa Lanthimosa. Točnije na film The killing of a sacred dear. U tom filmu likovi se u normalnim situacijama ponašaju potpuno čudno i kao da ne pašu u taj običan i lijep svijet. Međutim kada stvari krenu ići u gotovo surealne i nemoguće puteve u njima se budi čovječnost kreću ponašati poput sirovih emotivnih ljudi. Smrt nije prikazana kao nešto finalno već samo dio života koji je potpuno vezan i izmiješan u njega. U priči Dok nas smrt ne rastavi Tomić se na jednak način poigrava svojim likovima te s idejom smrti i života i utjecaja jedno na drugo.
Dok nas smrt ne rastavi dio je zbirke priča naziva Zaboravio sam gdje sam parkirao auto. Autoru Anti Tomiću to je prva zbirka priča izdana 1997. godine. Široj javnosti vjerojatno je poznatiji po svojim romanima, koji su ekranizirani u vrlo uspješne filmove. Sigurna sam da su gotovo svi u Hrvatskoj čuli ako ne i pogledali Što je muškarac bez brkova ili Ništa nas ne smije iznenaditi. Osim proze Tomić se aktivno bavi novinarstvom. Piše za Jutarnji list te je dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolju reportažu. Piše kolumne, feljtone ali je i komediograf i scenarist. Kao kreativac gotovo se u potpunosti bavi satirom. Što posljednje možemo vidjeti iz filma Ustav Republike Hrvatske na kojem je radio kao scenarist.
Već u prvoj rečenici ove kratke priče upoznajemo se s glavnom likom Borisom i njegovom ženom Lucijom. Dok Lucija radi Boris je nezaposlen. Saznajemo da je Boris pasivan i cijeli dan gleda televiziju. Potaknut ljubomorom Boris se trgne iz svog pasivnog života i kroči u nešto potpuno surealno. Naizgled obična priča o odnosima između dvoje ljudi pretvara se u kompliciranu priču koja tek nakon drugog ili trećeg čitanja počinje imati smisla. Tomić nam ne daje duge i suhoparne opise likova, već tek toliko da se radnja može pomaknuti. Opisivanjem postupaka likova, na suptilniji način saznajemo kako razmišljaju. Dok otkrivamo o kakvim likovima zapravo radi, radnja nam izmiče. Stvara se klasična fabularna struktura. Imamo uvod, zaplet i rasplet. Na prvo čitanje čini nam se da smo upoznati s likovima i znamo na koji način će oni postupati i kako će radnja teći. Međutim,iako imamo uvod,zaplet i rasplet u ovoj kratkoj priči stvari koje se u uvodu zapletu na kraju se ne raspletu. Umjesto toga na kraju dobijemo odgovore na pitanja za koje do samog kraja nismo ni znali da su pitana. Uvod, zaplet i rasplet postaju samo forma, a priča se skriva drugdje.
U ovom djelu su mi se najviše svidjele ,i ono što ovu priču čini toliko neobičnom, sve surealne situacije opisane kratkim rečenicama i vrlo jednostavnim jezikom zbog kojeg imamo dojam da je sve što čitamo potpuno normalno. Na prvo čitanje ne shvaćamo što smo zapravo pročitali i što se dogodilo. Način na koji je priča pisana tjera nas da ju čitamo ponovo i ponovo. Što ju više čitamo polagano sami dolazimo do individualne interpretacije kraja. Baš taj kraj nam se više puta vrti u glavi i tjera nas da razmišljamo o ovoj kratkoj priči čak i nakon što smo s njom naizgled završili.
Nakon inicijalnog čitanja nije mi se svidjelo to što je priča kratka i što ne dobijemo finalan završetak, ali nakon nekog vremena sam shvatila da je kao i u Lanthimosovim filmovima poanta priče ostavljena na osobnu prosudbu i interpretaciju. A cilj svake umjetnosti je da na nas ostavi dojam. Bio on dobar ili loš. Također nema nikakvu određenu poveznicu sa socijalnim stanjem Hrvatske ili ju možemo vremenski smjestiti u neko razdoblje. Ova priča kao da je u svojevrsnom vakumu. Skače iz jedne linije radnje u drugu. One su naizgled povezane ali ne možemo biti potpuno sigurne da jesu.
Ovo djelo je zanimljivo jer je na prvi pogled jednostavno i elegantno. Preporučila bi ovu kratku priču svima, jer nas privuče situacijom kojoj smo svi svjedočili, a zatim nas ostavlja da preispitujemo s čime smo se zapravo u samoj priči povezali. Jer priča možda o životu, možda o smrti a možda o svemu između i nakon toga.
Jer: “Čudno je to”, kazao je Boris i ponovno otpio gutljaj votke.
