Boljševički parlamentarizam
O demokraciji uglavnom znamo to da je najmanje loš sustav od svih sustava organizacije vlasti. Znamo li tko je švicarski premijer? Ima li Švicarska uopće premijera? Što slabije znamo odgovor na tu vrstu pitanja, to je dotični konkretni sustav organizacije vlasti – bolji. Zašto?
Idealni obrazac parlamentarne demokracije prilično je jasan i jednostavan. Narod, tj. demos, vlada na taj način što slobodno izabire svoje predstavnike koji u parlamentu donose presudne zakonske i srodne odluke kojima se pak volja naroda pretvara u praktične mjere i rješenja. Parlament kao najviši instrument vlasti naroda donosi odluke, ali ih ne provodi. Provođenju odluka parlamenta služi izvršna vlast, a to je vlada i njezina tijela, poput ministarstava i ostalih dijelova mreže izvršne vlasti podređene vladi. Na čelu vlade nalazi se premijer koji koordinira funkcioniranje toga izvršnog organa parlamentarnih odluka. Kada svemu dodamo i trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu, pri čemu je presudno da je svaka u svojim odlukama nezavisna, čini se da je vlast naroda u prilično sigurnim rukama. Parlament je, u ime naroda odlučio što treba u ime naroda učiniti, izvršna vlast procjenjuje kako to učiniti i provodi to u praksi, a pravosudna se vlast brine da se sve učini na zakonit način, u skladu s izvornim ili aktualnim odlukama parlamenta. Sve to na papiru izgleda harmonično, dobro se slaže kao što se pečena purica slaže s mlincima i rashlađenim tramincem na blagdanskom stolu.
Nažalost, poznata nam praksa razlikuje se od teorije više nego blagdanski stol od svakodnevna ručka u kod nas sve popularnijoj pučkoj kuhinji. Ne samo da dobro znamo tko je aktualni premijer, nego je on u životu svakoga građana prisutniji od rođene punice ili tasta. Svakodnevno na televiziji, ta najvažnija osoba u našem svijetu govori nam što je pravo, što je krivo, ili što znači ovo ili ono zapisano u Bibliji. “Dok sam ja premijer”, kaže on samopouzdano poput dragoga Boga čijim se očito smatra najpouzdanijim tumačem, “to se neće dogoditi.” Bez obzira što je u pitanju.
Premijer doista ima u našem sustavu parlamentarne demokratizacije gotovo božansku moć. Parlamentarna većina utjelovljena je u članovima stranke kojoj je premijer na vrhu. Zapravo, na izborima nismo ni glasali za njih – mogli smo samo glasati za stranku; odnosno, protiv one koja nam je već navrh glave. Premijer određuje kakav će stav vlada o nečemu zauzeti, a parlament, koristeći svoju ustavnu ulogu, taj stav pretvara u zakon, dajući time mandat premijeru da cjelokupni aparat vlasti uposli u provođenju svoje odluke.
Takva bi se demokracija mogla zvati partitokracijom. Stranka koja ima većinu provodi određene odluke bez obzira na argumentaciju. Naglasimo to još jednom: bez obzira na argumentaciju! Jer argumenti postaju beznačajni kada poslušni članovi partije provode samo volju svoga šefa.
Dogodilo se nedavno da je članica Socijaldemokratske partije javno iznijela kako se odlukom o nepoštivanju zakonskoga uhidbenog naloga koji je došao iz Njemačke nanosi šteta Hrvatskoj. Nije bilo presudno što dotična Aleksandra Kolarić iznosi stav najvećeg dijela naroda. Izbačena je iz partije koja metodom nadglasavanja osigurava provođenje moći svoga šefa, tumača Biblije, Božje volje i pravog puta za naciju. Ovih dana kada čak i sudska vlast u okviru svojih ovlasti, premijerovu odluku pokazuje kao nezakonitu, ili čak protuzakonitu, moramo se ponovno zapitati: Je li Aleksandra Kolarić izbačene iz partije zato što je imala drugačije mišljenje od svoga šefa ili zato što je uopće imala svoje mišljenje u okviru boljševičkog stada u kojemu je jedino ispravno slijediti ovna predvodnika, ma kamo krenuo?
