Zašto (ne) volim selfie?

Prvi autoportret načinio je Robert Cornelius 1839. godine i ubrzo je postao jednako zanimljiv fotografima kao što je otprije bio slikarima. Tradicija se nastavlja sve do danas, no uz sitnu preinaku 2012. godine kada selfie postaje jedan od najkorištenijih izraza na društvenim mrežama.

Autoportret je riječ koja je na dobrom putu da se uvede kao arhaizam zahvaljujući upravo izrazu selfie. Selfie (ili hrvatski prevedeno – sebić) integrirao se u društvo i danas je neizostavna stavka svake jedinke. Gotovo da ne postoji osoba koja nema svoj sebić jer sve je veći broj onih koji na dnevnoj bazi prakticiraju takvo fotografiranje. Kao što smo nekada težili tome da zabilježimo i trajno pohranimo uspomene poput svečanih prigoda, danas je postalo potpuno prirodno zabilježiti sebe u bilo kojem trenutku. Razvoj društvenih mreža naočigled pripomaže širenju ovog fenomena, a zahvaljujući medijima svakodnevno je moguće vidjeti vijesti napisane na temelju sebića slavnih osoba. Smatra se gotovo nužnim da slavne osobe potvrđuju svoj zvjezdani status snimanjem što čudnijih i originalnijih sebića. Budući da to rade poznati i slavni, zašto ne bismo i mi? Svatko od nas teži barem nekoj vrsti pozornosti – svatko od nas želi biti zamijećen. Naši prijatelji i sljedbenici na društvenim mrežama imaju pravo znati kako u kojem trenutku izgledamo, a razumljivo je da i mi, mali i nebitni, želimo konkurirati i izboriti se za svoje mjesto pod suncem. Danas je slikanje sebića i unosan posao na temelju kojeg neki zarađuju za život, a ostaje jedino pitanje dana kada će se, umjesto klasičnih biografija, listati fotogalerije nečijih kronološki poredanih životnih sebića.

Najčešće te sebić prikazuje u najboljem izdanju u danom trenutku. Nerijetko se iza jednog sebića kriju dugotrajne pripreme: traženje idealne poze, pozadine, osvjetljenja, ali i razni takozvani loši pokušaji koji bivaju obrisani i nikada ne ugledaju svjetlo dana. Staviti običan sebić bez, primjerice, šminke i raznih efekata koje nam moderna tehnologija nudi, smatra se iznimnom hrabrošću. Neki ljudi u namjeri postizanja što boljeg sebića odlaze u iznimne krajnosti, stoga valjda ni ne čudi to što godišnje više ljudi umre tražeći poze za idealan selfie nego od napada morskog psa. Poput Narcisa iz mitologije koji se iznova zaljubljivao u svoj odraz u jezeru, tako se svatko ponaosob razveseli kada pronađe sliku na kojoj si je lijep jer je upravo fotografija jedini dokaz toga prolaznog i neponovljivog trenutka.

Nimalo osvijetljena prostorija ključna je prilikom light painting-tehnike fotografiranja gdje je pažnja usmjerena na svjetlom osvijetljen predmet (u ovom slučaju potpis). U prvom planu fotografije ne nalazi se minimalistički ekspresivno lice prošarano sjenama, već spomenuti svjetlom načinjeni inicijali autora ovog autoportreta. Dok jedni u fotografiranju sebića vide ništa više doli narcisoidnost, odnosno puko divljenje i voljenje sebe, za mene je selfie umjetnički koncept. To je način na koji nešto svakidašnje prezentiram svijetu, ali na sebi svojstven način. Upravo pomoću svojih autoportreta najčešće iskazujem svoje misli i osjećaje koje jednostavno imam potrebu u tom određenom trenutku podijeliti s drugima. Ne vodim dnevnik i ne zapisujem misli. Umjesto toga fotografiram jer vjerujem da fotografija govori više od tisuću riječi. Nije mi cilj lijepo ispasti. Nije cilj imati savršeno lijepu fotografiju. Cilj mi je kreirati i stvarati jednu drugačiju stvarnost i perspektivu, a sebić je samo jedan od načina koji mi to i omogućuje.