Zašto je važno ulagati u filmsku industriju?

Ulaganje u kulturu i kulturne industrije otvara radna mjesta, smanjuje siromaštvo, potiče razvoj novih tehnologija i utječe na poboljšanje opće kvalitete života. Ulaže li Hrvatska dovoljno? Koliko se godišnje izdvaja za organiziranje „pristojnih“ kulturnih događanja? Zanima li kultura ljude?

Emisije o kulturi moraju u određenom postotku činiti program HRT-a. Jesu li zato emisije poput Pola ure kulture zaslužile svoj termin emitiranja četvrtkom u 23:20? O hrvatskom društvu i interesima dovoljno govori i to što tridesetominutna emisija o kulturi ne može dobiti raniji termin. Najbolji primjer nezainteresiranosti Hrvata za poboljšanjem kulture mlaka je filmska industrija koja, unatoč ogromnom potencijalu glumaca i nedovoljno iskorištenim prekrasnim destinacijama, svake godine sve više umire.

Zato ih koriste stranci u poznatim filmovima i serijama: Dubrovnik i njegove ljepote iskoristili su redatelji serije Igre prijestolja, a Novi Vinodolski i Fužine čekaju snimanje kultnog filma Winnetou koji također snimaju strani redatelji.

Čest je scenarij kvalitetnih hrvatskih glumaca da nakon određenog vremena pronađu posao izvan zemlje i tamo nastave graditi svoju karijeru. Odlični su primjeri Goran Višnjić, koji na setu hrvatskih filmova nije radio godinama, i Zrinka Cvitešić, koja se nedavno odlučila zaposliti u Londonu gdje je u vrlo kratko vremenu ostvarila zavidne rezultate (od glavne uloge u mjuziklu Jednom do prestižne nagrade Oliver). Također, primjer kvalitetnoga kazališnog i filmskog glumca je Rade Šerbedžija.

Toliko potencijala – od glumaca do prostora za snimanje i stvaranje – a postavlja se pitanje: zašto Hrvatska ne koristi te pogodnosti? Troši li se novac na krive projekte? Novac se ili daje krivim ljudima ili nemamo dovoljno kvalitetne ljude koji bi znali raditi svoj posao…

Željno se iščekivala serija Crno-bijeli svijet koja je ove godine premijerno emitirana u dvanaest epizoda. Trebale su nas, naime, odvesti u život 80-ih godina bivše Jugoslavije. Projekt vrijedan 12 milijuna kuna otkupila je Hrvatska radiotelevizija. Sama najava i entuzijastično iščekivanje publike donijeli su niz pohvala i kritika. Portal Večernjeg lista proveo je istraživanje kojim su ispitali jesu li ispunjena iščekivanja gledatelja. Zapanjujućih 76 % odgovorilo je da nisu ispunjena i da su razočarani, a samo 9 % misli da je serija odlična, zbog čega očekuju drugu sezonu. Koliko god rezultati ankete bili loši, svaku je epizodu, uz prosječnu gledanost od 11,69 %, pogledalo oko pola milijuna ljudi. Stoga je ušla među pet najgledanijih emisija nacionalnih televizijskih kuća. Gdje je 76 % ispitanih? Gledaju li oni seriju unatoč lošim kritikama? Medije su preplavile kritike o tome da je previše reklamiranja serije pridonijelo razočarenju. Ljudi bi, bez nametnutih očekivanja, seriju doživjeli manje dramatično, odnosno doživjeli bi je kao prosječnu, neuvjerljivu i blijedu produkciju na koju su već ionako navikli.

U Hrvatskoj je moderno gledati i otkupljivati nekvalitetne serije. Postoje mnogo svjetliji primjeri. Film Halimin put Arsena Antona Ostojića dirljiva je poslijeratna priča o dvije majke koje dijele jedno majčinstvo. Publika ovogodišnjeg Festivala igranog filma u Puli proglasila ga je najboljim filmom. Nagrađivan je trinaest puta, a nominiran je i za Oscara u kategoriji najboljega stranog filma. Komisija Hrvatskog društva filmskih umjetnika tajnim je glasovanjem natpolovičnom većinom (9 glasova) odlučilo da će Halimin put biti predstavnik hrvatske kinematografije u selekcijskom procesu američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti.

Drugi primjer kvalitetnoga domaćeg filma jest Zvizdan Dalibora Matanića. Dugometražni igrani film premijerno je prikazan na 68. Filmskom festivalu u Cannesu u službenom programu UnCertainRegard. Publika ga je ispratila gromoglasnim pljeskom, a američki filmski časopisi Hollywood Reporter i Variety na svojim su portalima ocijenili kako bi Zvizdan mogao biti Matanićev najbolji film. Pohvalili su i glavne glumce, Tihanu Lazović i Gorana Markovića, čiji likovi prenose priču o zabranjenim ljubavima u okolnostima tinjajuće nacionalne netrpeljivosti.

Zašto se ne reklamiraju filmovi Halimin put, Zvizdan i slični? Zašto domaće televizijske kuće ne kupuju i ne prikazuju kvalitetne filmove, već kupuju serije vrijedne milijune kuna? Publika ipak ostaje nezadovoljna i razočarana…Zavrti nam se u glavi od silnih repriza određenih filmova, a posebice za vrijeme blagdana. Može li barem Hrvatska radiotelevizija izdvojiti novac i kupiti domaće kvalitetne filmove i tako pokrenuti novi trend u Hrvatskoj? Možda tada i Pola ure kulture zasluženo dobije raniji termin.