„Kad napraviš film, sve drugo je moguće“

Tajanstvena, radišna i svestrana – Karla Lulić

Karla Lulić je zaljubljenica u film, psihologiju i životinje s desetogodišnjim pariškim iskustvom producentice. Živi u Koprivnici u kojoj stvara filmove kroz udrugu koju je osnovala 2014. godine pod imenom „Dobar film“. Njen prvi filmski prvijenac „U ime Jagode, Čokolade i Duha svetoga“ proglašen je najboljim kratkometražnim filmom u međunarodnoj konkurenciji. Drugi kratkometražni film „Slijedi“ – film bez dijaloga, imao je svjetsku premijeru u Puli na Pula Film festivalu 2020. godine. Dobio je nagradu za najbolju glumicu u Bagdadu te nagradu za najbolju režiju i nominacije za najbolju fotografiju i najbolji glumački ansambl u New Yorku. Treći u nizu kraćih filmova „Ostrižena“ snimljen je krajem ljeta 2021. godine u Koprivnici na nekoliko lokacija i upravo se završava njegova produkcija. Karla sada priprema i prvi dugometražni film „Ogledalo za slavuja“. Osim što je magistrirala ekonomiju, studirala je filmsku produkciju i na svjetski poznatom sveučilištu Sorbonne u Parizu.

• Od kuda ljubav prema filmovima?

Pa ne znam ni sama. Uvijek sam voljela filmove i odrastala sam uz njih. Ja nisam jedna od onih koja je od malena znala da želi biti redatelj. Moja priča je tipična priča gdje u biti ne znaš kaj da radiš do svoje 18-e ili 20-e godine, a onda se još malo tražiš pa skužiš kaj hoćeš. Ja sam se s 28 godina odlučila za Sorbonnu, pariško sveučilište. To što sam prije radila u medijima, pomoglo mi je da shvatim da želim raditi s medijima i da želim proizvesti nešto za ekran. Tijekom odrastanja u Koprivnici, imala sam videoteku odmah iza ugla moje kuće. Nema kasete i filma kojeg nisam prevrnula tamo. Horor filmovi su mi bili najdraži. Moji se čudom nisu uopće zabrinuli.

Promjena profesije

• Kao magistru ekonomije, što te navelo da odeš studirati filmsku produkciju i to baš u Francusku?

To je možda najbolje pitanje koje ćeš postaviti zato kaj je jako, jako teško za odgovoriti. Kad sam na Novoj TV radila u strategiji i razvoju te bila na neki način već visoko pozicionirana, nisam više vidjela priliku za rast. Osim toga, željela sam istražiti još neke mogućnosti jer sam imala tek 28 godina. Voljela sam svoj posao, ali sam osjećala da me nešto zove. Toliko je bilo jako da sam godinu dana kasnije pustila sigurnu plaću, jako dobar posao, novo kupljeni auto i otisnula se u nešto totalno ludo. Upisala sam magisterij s još 20 ljudi iz cijelog svijeta na Sorbonni. Francuska je najbolja zemlja što se tiče kinematografije. Imaju super reputaciju i genijalnu edukaciju. Imaju odlično besplatno obrazovanje u svim smjerovima. Kod njih na profesionalni magisterij dolaziš s iskustvom u određenoj branši i da bi uopće mogao aplicirati na takav magisterij, moraš imati godine staža. Osim besplatnog obrazovanja, još i subvencionira studente s jednom trećinom stanarine. Također nudi i susret sa stručnjacima iz različitih područja kroz predavanja. Nakon prakse, znala sam sve što trebam raditi. Nisam bila izgubljena kao inače nakon naših fakulteta. Vjeruj mi, sad već skoro 12 godina kasnije, to je još uvijek najbolja odluka koju sam napravila u svom životu u smislu karijere. To me oslobodilo. Bilo je jako teško, ali jako se isplatilo kada su došli prvi rezultati.

• Kakvo je tvoje iskustvo u pariškoj produkcijskoj kući u kojoj si radila?

Radila sam u Clandestine film, a producentica mi je dala cijeli posao produkcije. S jedne strane mi je to bilo previše, ali s druge strane sam jako puno toga naučila. Pošto sam puno zadataka i odgovornosti imala na sebi, mogla sam implementirati sve kaj sam naučila na magisteriju. Bila sam asistentica produkcije i koordinatorica koprodukcijskih projekata. Čak me slala i u Cannes. Njoj se nije dalo ići pa sam išla ja. I baš sam si guštala. Imala sam besplatni smještaj i puno toga sam naučila što mi je kasnije pomoglo u podizanju vlastite produkcijske kuće.

Razvoj filmske karijere

• Čemu ili kome možemo zahvaliti za tvoj povratak u Hrvatsku?

Deset godina u Parizu je puno. Stvarno mi je bilo dovoljno jer sam se ostvarila i htjela sam prijeći u neku drugu fazu. Zapravo svi ti mladi koji idu van, ja ih totalno kužim. Stvarno želiš istražiti sebe i kad odeš u drugu zemlju, učiš sve ispočetka, čak i poslati pismo u Pošti. Nemaš pojma kako funkcioniraju stvari u drugoj zemlji. Više ti nisu Hrvatska i njen sistem krivi za sve. Shvatiš da je svugdje isto te da si ti taj koji kontrolira svoj život i da najbolje možeš doprinijeti samome sebi. Svugdje postoje korupcija, problemi u sistemu i nepravda. Uglavnom, sve se događa na globalnoj kao i na lokalnoj razini. Pa počneš cijeniti stvari koje si uzimao zdravo za gotovo, kao što su čisti zrak, okus rajčice, veš mašina u stanu. U jednom trenutku shvatiš nadrealnu istinu – odeš iz svijeta u razvoju u razvijeni svijet, da bi tamo shvatio da ti je kvaliteta života puno manja. Ali to nije stvar tebe, već tako svi žive. Moji prijatelji rade od jutra do mraka, od 10 do 20 ili 21 sat, a tako sam i ja radila u jednoj produkcijskoj kući. Tada shvatiš da slobodno vrijeme koje imaš provedeš u javnom prijevozu i nečistom zraku. Odjednom skužiš da ti sunce više ne dopire do kože. I stanovi su ultra mali. To se još ne zna, ali kad tad će biti i opće poznatije. Isto kao i u Irskoj. Mladi ljudi koji se vrate izvana pričaju kako su za 1000 eura plaćali krevet i stan od 10 kvadrata. Takve informacije tu i tamo izađu van, ali se još uvijek o tome ne priča. Ja sam u Parizu imala stan od 34 kvadrata i meni su moji pariški prijatelji govorili da ja živim u dvorcu. Meni je to bio prvi stan kao studentici, ali kad shvatiš da si u tom luksuzu, onda tamo i ostaneš. I tako sam ostala 10 godina, u stanu bez veš mašine na petom katu bez lifta. Bilo mi je naporno, ali s druge strane, stan je imao užasno puno šarma. Bio je među krovićima blizu Slavoluka pobjede. Svi ti kažu da živiš u dvorcu, a ti se osjećaš kao da živiš ispod studentskih životnih standarda u Hrvatskoj. Ti si misliš: „Tko je ovdje treća zemlja?“ Sve ti se relativizira, promijeni ti se percepcija. I vratiš se živjeti u razvijenu zemlju.

• Koje alate stečene na Ekonomskom fakultetu koristiš i u filmskoj industriji?

Na Sorbonni sam završila produkciju. A produkcija znači raspolaganje budžetima za film, između ostalog. Na ekonomiji sam naučila o financijama te o ekonomskim i gospodarskim pokazateljima i indikatorima. Na Novoj TV sam radila u marketinškoj agenciji kao media planer i kao analitičar strateg. Sva ta znanja nadograđivala su se jedno na drugo. Mogu kao producent evaluirati cijeli ekonomski dio filma koji je 50% posla producenta. Zahvaljujući svim prethodim iskustvima, imam neki širi aspekt, odnosno percepciju o tome kako funkcionira budžet i kako se njime raspolaže. Svjesna sam da je film i biznis, da nije samo umjetnost. Što zapravo u Europi još ne prolazi. Znam da ovo neće biti uspješna izjava, ali producenti moraju gledati film i kao umjetnost i kao poslovni projekt.

• Oduvijek te zanimala i psihologija čovjeka. Na koji način je znanje iz tog spektra utjecalo na razvoj tvojih scenarija i likova?

Obožavam psihologiju. Od svoje 18. godine čitala sam jako puno knjiga na tu tematiku, ali nisam shvatila da mi to zapravo pomaže i u filmovima sve dok nisam bila na master classu najboljeg scenarista i konzultanta svih vremena – Roberta McKeea. Sorbonna nam je omogućila da sudjelujemo na njegovom predavanju ako kuhamo kavu na eventu. Ja i još par studenata odmah smo se javili. Tek na njegovom predavanju, shvatila sam kako se sve temelji na psihologiji. Mi ne možemo napisati i ispričati priču ili lika ako ne poznajemo sebe. Svaka priča ima pozadinu u kojoj prikazujemo svoje potrebe, želje i konflikte. Cijela samosvjesnost omogućuje priču koja je dubinski relevantna i koja daje univerzalnu emociju, a jedino poznavanjem psihologije možemo doći do dubine priče, jedino tako. Na predavanju je McKhee secirao jednu liniju dijaloga. Ako netko, na primjer, kaže „Koliko košta čipka?“ – on zapravo ne pita za čipku, on pita nešto drugo. Važna je cijela psihologija ljudi koja nije izrečena. Nije tipično da ljudi između sebe pokazuju emocije, izuzev obitelji i prijatelja, već ih pokrivaju. Poanta filma je da pokrije emociju, ali da ti kao gledatelj skužiš tu emociju, osjetiš i znaš ako pita za čipku, da možda pita za ženu koja prodaje tu čipku. Podtekst je užasno važan, a taj podtekst se nalazi u psihologiji ljudi. Naravno, tu je i psihologija žanrova jer nije ista psihologija filma ako pišeš komediju, dramu ili horor. Horor radi na psihologiji primarnog straha od nepoznatog, drama radi sa psihologijom empatije, a komedija radi na psihologiji iznenađenja i obrata.

• Kako izgleda tvoj radni dan?

Moj svaki dan izgleda drukčije jer sam sama sebi šef. Mogu uzeti godišnji kad to želim, ali često i ne mogu jer ipak ima rokova koje želim poštivati zato što želim razviti svoje filmove i poslovanje do maksimuma. Probudim se oko sedam jer si volim uzeti vremena ujutro. Popijem čaj, obavim doručak, poslušam audio book ili podcast. Volim 15 minuta gledati u strop i razmisliti kakav će mi dan biti, tak si volim kondicionirati um. U biti, dosta kasno krenem s poslom, oko pola devet-devet. Ujutro nikad nemam sastanke, susrete ni telefonske razgovore te od devet do 13 radim maksimalno, jer sam tad najviše produktivna. Nakon ručka onda mogu imati sastanke i radim stvari koje su manje opterećujuće ili nisu kreativne. Jutro ostavljam za kreativno, pisanje, budžetiranje, u principu za stvari za koje mi treba fokus i koncentracija. Ako sjednem u devet sati za kompjutor, osim kaj idem na wc, ja i kompjutor smo zajedno do 13 sati. U zadnje vrijeme nosim male, zdrave sendviče koje pojedem uz kompjuter i riješim posao do 15 sati. Prije sam ručala više i dulje i nakon toga mi je trebao oporavak te bih se zadržala do 17, 18 sati na poslu. Shvatila sam da mi to oduzima previše od privatnog života. Prije sam radila 0-24, ali sada više ne.

• Što misliš o rutini?

Rutina je genijalna stvar. Za nekoga tko jako voli spontanost i slobodu kao ja, čudno je reći da obožava rutinu. Rutina te prizemlji. To je sidro na koje se vežeš. Ima jedan dečko u Inkubatoru koji radi u marketinškoj agenciji i on se s laptopom stalno seli i mijenja radne pozicije po prostoru. Ja to ne mogu. Meni treba moje mjesto i moja rutina. Kad smo mladi, stalno tražimo promjenu, bježimo od rutine jer vidimo svoje roditelje koji su u rutini i mislimo da to nije dobro. Isto tako mislimo da je i disciplina loša jer su nas disciplinirali u djetinjstvu i to je najčešće bilo nešto što smo morali raditi protiv naše volje. Rutina i disciplina meni su zlato. To su dvije stvari bez kojih nikad ne bih mogla. Disciplina znači da svaki dan otvoriš kompjutor, bez obzira koliko ti se ne da raditi, a rutina ti pomaže da ostaneš u fokusu.

Privatan život

• Otkrila si mi kako je smrt tvog oca utjecala na tvoje pisanje, inspiraciju i pogled na život?

Već duže vrijeme sam znala da je on jedan od likova kojeg razvijam s mentoricom u dugometražnom filmu „Ogledalo za slavuja“. Radi se o čovjeku koji je bio suicidalan, ali nije mogao umrijeti. Kada smo kroz rad na tom filmu konačno pronašle verziju u kojoj je umro, onda je i moj tata umro. Nakon što je moj tata umro, mogla sam implementirati neke stvari u likove koji su bili oko njega, zahvaljujući ono što smo moja obitelj i ja prošli. Iako mi je njegova smrt pomogla, bilo je užasno bolno. Mislim da ću posvetiti taj film njemu.

• Koji je tvoj najveći strah?

Zmijice. Jednom sam bila na otoku i vidjela jednu ogromnu zmiju preko puta sebe. Sjećam se da je tadašnji dečko samo prekoračio preko nje, a ja sam se smrzla. Tad sam shvatila da imam veliki strah od njih. Grozne su mi, užasne. Osjećam i neki čudan strah prema vatri ili bolesti. Ali zadovoljna sam, sretna, živa i zdrava. I to mi je dovoljno. Ne straši me ništa. Da imam strah, ne bih bila tu gdje jesam. Jedan mi je suradnik, TV producent s kojim sam radila na projektu za Pučko učilište, jako lijepo rekao: „Karla, napravila si film. Možeš napraviti sve što poželiš.“ Nisam uopće do tad to tako gledala. Kad napraviš film, sve drugo ti je moguće. Da bi film nastao, toliko toga moraš hendlati – ljude, financije, projekt od početka do kraja, pisanje, cijelu produkciju, event… To je milion organizacijskih evenata koje moraš riješiti. Svaki film je start up kojeg počneš i dovedeš do kraja. Suradnik kojeg sam spomenula je start up konzultant i zato mi je to rekao. To mi je bilo baš divno. Toliko toga naučiš, nevjerojatno.

• Koja je tvoja najveća želja?

Da moja „Ostrižena“ završi na Cannesu, da gledamo oskare na policama i da gledamo mene. Ne mogu lagati i reći da me ne zanimaju nagrade. S jedne strane, naravno da ne radimo film zbog nagrada, ali licemjerno je reći koga briga. To je veliko priznanje, pogotovo u ovoj fazi mog rada. To mi daje vizibilitet, alate, financije i mogućnosti da radim s ljudima s kojima želim; s najvećim talentima, najboljim ljudima i da napravim najbolje kaj mogu.

• Kako zvuči tvoja definicija uspjeha?

To je jako zanimljivo pitanje. Moja definicija uspjeha bi bila… hm… Klišej odgovor bi bio balans između svega, ali to nije moj odgovor. Po meni svako ima svoju definiciju uspjeha. Netko želi biti dobar tata ili mama, netko želi biti uspješan filmaš, netko želi biti najbolji glazbenik, netko želi biti aktivist u ekološkom smislu. Meni je uspjeh kad ja prikažem svoj film u punoj sali. Kad se ljudi smiju, plješću, uživaju i kad se povežemo preko tih emocija. Kad osjetim da su ljudi sretni, da su zaboravili na svoje probleme i usredotočili se na ono što je ispred njih. Kad osjetim kako oni dišu i gledaju u taj ekran, kako doživljavaju te likove i osjećaju se tijekom gledanja. To je po meni najveći uspjeh. Bez klišeja i iskreno. Tu se najsretnije osjećam.

Zaključak

• S obzirom na svoje iskustvo, koji savjet bi dala svima koji se žele okušati u drugoj profesiji?

Samo bez straha. Strah je produkt našeg uma. Kad sam išla u Pariz, svi su mi govorili da sam luda, da napuštam siguran posao, da idem negdje u nepoznato. A ja sam svima rekla – Što mi se može dogoditi? Imam dom, imam gdje se vratiti. Ljudi se ne usude jer ne vide kaj je iza toga. Ne vide da imaju sigurnost. U jednom trenutku odeš u nepoznato i moraš do kraja jer više niti ne znaš natrag. I onda više nema straha jer znaš da ideš. Strah je imaginaran. S jedne strane nam je prijatelj koji nam pomaže odlučiti je li opasno za našu egzistenciju ili nije, dok nam je s druge strane strahom programiran otpor od svih promjena. Zato moramo dobro znati raspoznati iracionalan strah od upozorenja. Moramo ići u promjenu. Ako nas nešto zove, strah je potpuno bespotreban. Strah izlazi iz buduće projekcije da će se nešto možda negativno dogoditi. Zato je totalno fiktivan. Samo hrabro naprijed.