Za bolje sutra odlučio dići sidro i otisnuti se na pučinu
Marinko Vršić je ovih dana po treći put dignuo sidro i otisnuo se na more. Ovaj 28-godišnji Varaždinac, bivši student multimedije nekadašnjeg varaždinskog Veleučilišta, a sadašnjeg Sveučilišta Sjever, prije dvije godine shvatio je kako više ne želi životariti i razmišljati hoće li svojom plaćom moći platiti ratu kredita, režije i hranu, zbog čega se otisnuo na pučinu.
Ovih dana ponovo je krenuo na treću po redu morsku avanturu, ali prije toga odlučio je s nama podijeliti svoja iskustva o radu na brodu te razloge zbog kojih ne razmišlja o životu u Hrvatskoj.
„Nakon završetka studija imao sam sreću da se zaposlim u svojoj branši. Uz stalan posao radio sam još jedan, pa nisam imao ni trunku slobodnog vremena. Najžalosnije od svega je što sam, radeći dva posla, jedva mogao platiti rate studentskog kredita, račune i gorivo. To je trajalo pet godina, da bi na kraju donio odluku kako ne želim tako živjeti. Nazvao sam agenciju u Zagrebu i rekao da želim raditi na kruzeru. Uslijedilo je testiranje na engleskom jeziku, video konferencija s predstavnicima kompanije, a kad je došao pozitivan odgovor obavio sam liječnički pregled, podnio zahtjev za američku radnu vizom i evo me – spremam se za svoju treću plovidbu morem. Moram još istaknuti kako je za posao koji sada obavljam bilo potrebno imati i nekoliko godina radnog iskustva na televiziji te je trebalo pokazati portfolio.“
Dobivši posao u Royal Caribbean International, prvi brod na kojem je Marinko radio bio je Liberty Of The Seas. Riječ je o brodu od 18 katova, dugačkom više od 300 metara i širokom 50 metara. Zbog toga se i smatra manjim plutajućim gradom. Od svibnja do listopada Liberty plovi sedmodnevnom rutom po Mediteranu koja obuhvaća Španjolsku, Francusku i Italiju. Nakon toga radi 12-dnevni prijelaz preko Atlantika do Miamija, te nastavlja za Haiti, Meksiko i Jamajku.
„Na brodu sam najprije obavljao posao Broadcast Techniciana, a to je nešto poput televizijskog tehničara koji je zadužen za terenska i studijska snimanja, montažu, realizaciju emisija i showova te za video podršku događajima na brodu. Imao sam (ne)sreću što moj Head Broadcast (supervizor) nikad nije bio prisutan, pa sam bio prisiljen naučiti i njegov posao, zbog čega sam vrlo brzo napredovao na njegovu poziciju. Nepotrebno je uopće reći kako ta osoba više ne radi za kompaniju. Moj posao uključuje nadziranje zaposlenika i tehničke opreme vezane uz video, a koje, vjerovali ili ne, na brodu ima jako puno. Brinem se i za sadržaj na četrdesetak televizijskih kanala. Neki su popunjeni sadržajem koji ide sa servera (sadržaj snimljen na brodu), a ostalo su satelitski kanali s kojima Royal Caribbean ima ugovor. Na brodu imamo dva satelitska prijemnika, a budući da je brod stalno u pokretu potreban je stalni nadzor satelitskog signala. Gotova sva komunikacija obavlja se e-poštom, zbog čega dnevno moram pročitati i odgovoriti na njih pedesetak. Tu je i izrada tjednog rasporeda za moje tehničare.“
Kao što to ističe Marinko, ponašanje na brodu ponekad sliči ponašanju u vojsci.
„Na početku ugovora svaki zaposlenik mora kroz desetak treninga na kojima ih kompanija uči pravilima ponašanja prema gostima i kolegama na brodu. Također, uči nas se o postupanju u slučaju požara ili neke druge nesreće. Pravila na brodu jako su stroga kako bi se spriječile sve moguće nezgode. Jednom tjedno tu su i obavezni drill-ovi – vježbe o postupanju u slučaju napuštanja broda usred oceana. Na brodu postoje Guest Area i Crew Area. Naravno, gosti nemaju pravo pristupa u Crew Area. Ako se zaposlenik kreće u Guest Area, mora biti u uniformi, nositi pločicu s imenom, biti obrijan i primjereno ošišan. Odnos prema poslu također je puno stroži i ozbiljniji. Ako posao zahtijeva kontakt s gostima, postoji ogroman popis propisa i pravila kojih se moramo pridržavati. Na taj način se kompanija štiti od bilo kakvih pravnih tužbi koje bi mogli dobiti od gostiju. Ako se prekrši bilo koje od pravila, najčešća posljedica je raskid ugovora. Međutim, sve oko tebe je čista zabava. Konstantno se radi u pozitivnoj i veseloj atmosferi. Internet za zaposlenike je poprilično skup. Zato ljudi, umjesto da bulje u monitore, zapravo razgovaraju i druže se jedni s drugima.“
Ne vidjeti roditelje, članove svoje obitelji i prijatelje po šest do sedam mjeseci nije lako, no zahvaljujući modernoj tehnologiji i dobroj bežičnoj internetskoj mreži u lukama Marinko s njima komunicira putem Skypea. Na brodu je našao nove prijatelje s kojima živi i radi, i koji su, kako sam kaže, od njega u najgorem slučaju udaljeni svega 300 metara, koliko iznosi dužina broda. Kao što je već istaknuo, jedan od glavnih razloga za odlazak na brod bio je novac. To da se ta odluka pokazala ispravnom pokazuje činjenica da je u prvih nekoliko mjeseci na brodu zaradio dovoljno za otplatu svojeg studentskog kredita i kredita roditelja, nakon čega mu je ostalo dovoljno za dva mjeseca putovanja po Aziji.
„Tijekom prvog ugovora, odnosno prve šihte na brodu, moj cimer je isplanirao putovanje po Jugoistočnoj Aziji, ali nije mogao naći ekipu. Nakon par dana razmatranja, razmišljanja te vaganja za i protiv, nas petero s broda odlučili smo se s njime upustiti u tu pustolovinu. Startali smo u Bangkoku, a zaputili smo se na sjever Tajlanda. Tamo smo uzeli takozvani slow boat po rijeci Mekong, i to do Luang Prabanga u Laosu. Nakon što smo obišli nekoliko destinacija u Laosu otputovali smo na sjever Vijetnama, te uz obalu nastavili prema jugu. Na kraju su na red došli središte Kambodže i nekoliko manjih otoka. Mogu samo reći da je putovanje po Aziji bio moj san koji se ispunio, a tamo se definitivno vraćam.“
Osim putovanja po Aziji u vlastitom aranžmanu, Marinko je ploveći brodom imao priliku vidjeti zanimljive destinacije.
„U Europi su me se naviše dojmile Cinque Terre (Pet zemalja). Čini ih pet slatkih sela uz talijansku obalu. Uzmete vlak do zadnjeg sela, pa možete hodati do prvog. Put vodi kroz planine koje se nalaze tik do mora. Nešto prekrasno. Kad stignete u sljedeće selo možete se nagraditi nekim od ukusnih talijanskih jela, i to uz čašu kvalitetnog domaćeg vina. Raj na zemlji. Jamajka me razočarala, a pogotovo Falmouth, jedna od naših destinacija. Gradić je prljav, ruševan. Ljudi su tamo jako neugodni i uporni. Svatko ti želi nešto prodati. Od običnih salveta do marihuane. Ako već izađete u grad, preporučljivo je kretati se u skupinama. Cozumel u Meksiku je jedna od najboljih destinacija. Sladak mali otok s prekrasnim plažama, odličnom hranom i srdačnim ljudima.“
Drugu rutu započeo je na Liberty Of The Seas koji je tada bio u Europi, da bi nakon toga otputovao za Miami na brodu Freedom of The Seas. Tamo se Marinko počastio skakanjem padobranom.
„U Port Canaveralu, nedaleko od NASA-inog centra, možete tandemsko skakati padobranom. Zanimljiva je kako je to mjesto gdje te iz aviona bace na najvišoj točki svijeta, i to na oko pet i pol kilometara, pa slobodan pad traje čak minutu i pol, a još šest minuta let padobranom. Bilo je to nezaboravno iskustvo koje ću definitivno ponoviti.“
Božićne i novogodišnje blagdane Marinko je proveo u Hrvatskoj sa svojom obitelji.
„Uvijek je lijepo vratiti se kući te vidjeti obitelj i prijatelje. Lijepo je odmarati se dva mjeseca, i to nakon 7 mjeseci rada bez ijednog slobodnog dana. Međutim, ono što me svaki put ražalosti su uvjeti u kojima ljudi žive, a sve je, naravno, povezano s nedostatkom novaca i nekom financijskom nesigurnošću. Mi smo narod koji ima određeni strah od odlaska iz Hrvatske. Pa da negdje drugdje potražimo bolju budućnost, budući da je nemamo ovdje. Puno ljudi ovdje ne živi, već preživljava. Najtužnije od svega je da su svi naviknuti na to i ne znaju da im može biti puno bolje. To je ono što me ovdje žalosti.“
Ovih dana Marinko je otišao na treću rutu; natrag na svoj prvi brod Liberty Of The Seas. U planu mu je odraditi još nekoliko ugovora kako bi uštedio dovoljno novaca za nov početak na kopnu. Planira još i češće putovati, vidjeti čim više svijeta, upoznati nove ljude, druge kulture… O stalnom povratku u Hrvatsku zasad ne razmišlja.
„Ako se ne dogode neke drastične promjene koje bi dovele do boljeg života, ne planiram živjeti u Hrvatskoj. No rado ću se vratiti u posjetu rodbini i prijateljima.“
