HRVATSKA TISUĆAMA DOPUSTILA ODLAZAK: „Lijepa Moja, hvala ti što si me odvojila od mame i brata“

„Gospođo, vaše radno iskustvo nije nam dovoljno… Gledajte, vi ste prekvalificirani za rad u našoj firmi… Javit ćemo vam se… Nemate fakultet?“ – i tako u nedogled. Iz dana u dan. Stalno. Svugdje. Veće su šanse za dobitak na Eurojackpotu nego za zaposlenje u Hrvatskoj. Žalosno. Jadno. Sramotno. Ali… istinito.

I tako je mama pokušavala godinama. Tražila, pisala, javljala se… U šali bi znala reći da je poslala vagon zamolbi i životopisa. Ali trudila se – zbilja je htjela naći posao. I našla ga je, ali ne i dobila. Jer, eto, nije kvalificirana. Time su mislili na „Niste supruga nekoga s vrha“. Jer to u Hrvatskoj dobro prolazi.

A onda se pružila prilika za poslom i odlučila je otići. Bilo je i dobrih i loših komentara od prijatelja, poznanika, pa čak i rodbine, ali njezina je odluka bila jasna i time se vodila. Nije dozvolila da joj zli jezici pomute planove i cilj koji si je zacrtala. Pamtim njezin prvi odlazak kao da je bio jučer. Njoj je bilo najteže iako to nije pokazivala. Jaka je ona. Borac.

I taj borac već dvije godine radi u Austriji, a oni zli jezici s osmijehom dolaze moliti da i njih povuče gore. Zbilja se priča okrene, mišljenje promijeni, a želja poveća. Priče koje mi zna pričati, zvuče kao da radi i živi na drugoj planeti, a ne u gradu udaljenom četiri sata vožnje automobilom. Prekrasan mali gradić u Austriji, koji odiše nekim boljim vremenima, nasmijanim i zadovoljnim ljudima.

Njezina su djeca odrasla, a što je s onom djecom koja su tek prohodala, a žive odvojeni od mame ili tate? Što s tim mališanima kojima su roditelji najpotrebniji? A ima i takvih. Ooo, koliko ih samo ima. E, vlasti moja, zbilja imaš glupe poteze. Sebi u džep, a njima iz džepa. Sirotinja neka bude sirotinja, a vi ćete osigurati budućnost osmom koljenu poslije sebe. Taktika vam šljaka, definitivno.

A brat? Uspješan dečko koji je u Hrvatskoj dobro zarađivao, bio tražen u svom poslu i radio s najvećim facama naše estrade. Dok se sve nije okrenulo naopačke… Smanjenje plaće odlučio je podmiriti otvaranjem obrta, pokretanjem vlastitog posla, ali biti obrtnik u Hrvatskoj isto je kao i biti prevoditelj koji ne poznaje jezik koji prevodi. Zaradiš 100 kuna, a 75 daš državi jer je, eto, zaslužna za to što ti imaš posao. Super fora, nema što. Prije tri godine njegov život započeo je u drugoj zemlji. Nije bitno kojoj. Bitno je da nije u Hrvatskoj, gdje je dotad bio, jer ona ne zna zadržati svoje ljude. Ljude koji su kvalitetni, školovani, radišni, pristojni i bogati znanjem i voljom za radom. Ona ih samo odbija, i to joj zbilja dobro ide.

Desetak mojih prijatelja bilo je prisiljeno otići iz Hrvatske jer život ovdje nema svrhe, cilja, mogućnosti, uspjeha… Život u Hrvatskoj jest – preživljavanje. A ljudi odlaze. I odlazit će.

Onima koji su to dozvolili, reći ću samo ovo: „Gospodo, hvala vam što ste me odvojili od mame i brata. Hvala vam što prijatelje vidim samo na slikama. Hvala vam što Lijepu Našu držite na rubu propasti. Good job, ladies and gentlemen.“