Moja i Moja priča

Ne želimo provesti život u mukotrpnom radu, a pod stare dane naći se u situaciji da nemamo od čega živjeti. Gdje se invalide dijeli na Njih i Njih, a branitelje isto tako. Gdje ne možeš biti Ti, već se ponekad javno dijeliš na Tebe i Tebe jer društvo ne prihvaća jednog Tebe. Gdje nije u redu voljeti ono što i koga voliš. Gdje nitko ne vidi dalje od Sebe, pa ni Sebe, a još manje Njega ili Nju.

Ja i Ja vode žustru raspravu! To što ti se ponekad čini da živiš u ludnici u kojoj se sve dijeli na Tebe i Tebe, Njega i Njega, Nju i Nju, Njih i Njih, to nije ništa čudno – uvjeravam prilikom svake slične situacije Sebe i Sebe.

Porazgovarate malo, razmislite, dođete do zanimljivih zaključaka, a ako dođe do razilaženja mišljenja u Tebi i Tebi, lakše se dogovoriš jer u dubini Sebe to si samo Ti. Idem na put kako bi se pronašla i dok se vratim, javite mi da sam došla. Zbunjujuće, zar ne? Pomalo da. Ili možda nije. Ti – što misliš?

I dok misliš da je najgori osjećaj onda kad se Ja i Ja ne mogu dogovoriti oko nekog banalnog pitanja – Ide li se Tebi u grad ove subote? Tebi bi išla, ali Tebi je neodlučna jer je vani hladno i kiši. Koji film Ti želi gledati? Ti bi komediju, ali Ti je više raspoložena za neku dramu. Shvaćamo da su sve slične rasprave između Tebe i Tebe nebitne jer Ti i njena zbunjena prijateljica Ti živite u Hrvatskoj u kojoj je sve više onih koji radije razgovaraju s Ja nego s Tobom. Čudan svijet. Ljudi su stranci. Ljudi su ljuti i nesretni i onda se Ja nađe u nekom skrivenom kutku misli, a iz mraka iskače Ja. Ali da se vratim onome zbog čega je nastala ona žustra rasprava s početka Moje i Moje priče.

Bila je to rasprava o izborima i dijaspori o braniteljima, o budućnosti. Ni Ja ni Ja nismo ni lijeve niti desne. Mi smo Svoje, ali ne možemo ne raspravljati o izborima.

Ja i Ja sada imamo predsjednicu koja kaže da voli Hrvatsku i Hrvate. Bog i branitelji na prvom mjestu su joj mjestu, a ta domovina koju toliko voli će, zahvaljujući njoj i njemu, postati najrazvijenija u EU i Europi. Isto tako, Ona želi ujediniti Hrvate i Hrvatsku, a Ja i Ja vidimo podjelu gdje god se okrenemo, vidimo još mnoge Ja koji pričaju samo s Ja, a u pusta obećanja više ne vjeruju.

Ona je barem optimistična, a Ja i Ja zaključujemo kako je lijepo da je barem Ona dobre volje jer Mi smo došle do točke pucanja i nikako ne vjerujemo da će se to stvarno i ostvariti. Logičnim slijedom rasprave Ja i Ja dolazimo do dijaspore. Razmišljamo: ako neki pobjegnu glavom bez obzira, zašto odlučuju o Nama i Našim životima ako ih se to više ne tiče, budući da ovdje više ne žive? Ali vjerojatno imaju svoje čvrste razloge za to i znaju iz prve ruke kako je Nama, iako Naši problemi više nisu Njihovi.

Branitelji. Teška tema za sve. Ja i Ja imamo u obitelji branitelje koji su na svim bojištima nesretnog Domovinskog rata branili divnu Hrvatsku, ali onda su ili neka Ona ili neki On Njima onemogućili bilo kakva prava jer im slučajno nedostaju neki dokument ili titula, odnosno branitelji su postali općom mobilizacijom. Kako sve Meni i Meni izgleda, zato što su mobilizirani, a nisu dragovoljci, nisu jednako vrijedni s Njim i Njim. Nisu li jednako branili, trpjeli, bili odvojeni od obitelji, riskirali život? Metak koji je letio Njemu pored glave svakako je bio manje opasan od onog metka koji je letio pored glave Njega Dragovoljca?

Pomaknuta shvaćanja, mislimo Ja i Ja. Sve nam se više čini da postoje Branitelji i Branitelji. Zar samo mi vidimo da tu nešto nije u redu? Ali to je nevažno i o tome se ne priča, baš kao i o većini bitnih stvari i događaja koji su u Hrvatskoj postali samo to – nevažni problemi.

Poštujem svaku žrtvu, Njegovu i Njegovu, bol i patnje koje su On i On prolazili, ali ne shvaćam kako se samo On i On te još jedna šačica Njih i Njih ističu i vide. More je Onih i Onih koji imaju istu i još težu sudbinu.

Invalidi. Zašto se dijele na ratne i „obične“ invalide! Obične? Ja i Ja plačemo. Je li netko „običan“ invalid? Ja i Ja smo opet zbunjene jer viđamo i ratne invalide i „obične“ invalide, a svi se oni bore s istim problemima: s previše zdravstvenih problema, s preskupim liječenjima, lijekovima, prevelikim brojem drugih invalida i bolesnih na listi čekanja za neku operaciju. Zašto postoje Invalidi i Invalidi?

Mirovine. Svakodnevno se susrećemo s onima koji su cijeli svoj životni radni vijek posvetili poslu, nekoj firmi. Radili su i mučili se, a na kraju primaju mirovinu od 1200 kuna. Kako je to moguće? Ja i Ja razmišljamo o pojmu mirovina. Mirovina je, navodno, tu za svakog kako bi nakon radnog vijeka imao ili imala primanja od kojih bi dostojanstveno živio ili živjela. Ja i Ja nismo već dugo popričale s nekim umirovljenikom koji je rekao da s onime što mu je slijedilo nakon radnog vijeka živi dostojanstveno, pa imamo osjećaj da to nije više problem samo tih umirovljenika koji nakon primljenih 1200 kuna mirovine ostaju na 20 kuna, pa vade boce iz smeća, posjećuju pučku kuhinju, računaju na pomoć obitelji ili susjeda, plaču noćima jer nemaju što za pojesti. A radili su u nadi da se nikad neće naći u takvoj situaciji. Ja i Ja se slamamo jer nam je ta slika svakodnevno pred očima i shvaćamo da je to problem društva u kojem se u prvom planu nalaze neki s visokim mirovinama uz koje se može dostojanstveno živjeti unatoč svim problemima, ali iz nekih Njegovih i Njegovih razloga, dostojanstva je i kod Njega i Njega sve manje. Ili ga više ni nema?

Budućnost. Ja i Ja smo slažemo da budućnost ne vidimo tu gdje se sad nalazimo. Strah. Nepovjerenje. Tuga. Pitamo se jesu li to krivi osjećaji, a u tišini zaključujemo da nisu. Ne želimo provesti život u mukotrpnom radu, a pod stare dane naći se u situaciji da nemamo od čega živjeti. Gdje se invalide dijeli na Njih i Njih, a branitelje isto tako. Gdje ne možeš biti Ti, već se ponekad javno dijeliš na Tebe i Tebe jer društvo ne prihvaća jednog Tebe. Gdje nije u redu voljeti ono što i koga voliš. Gdje nitko ne vidi dalje od Sebe, pa ni Sebe, a još manje Njega ili Nju.

Dok pogledom tražim godinu do koje vrijedi putovnica, Ja i Ja shvaćamo da ne želimo biti dio tih podjela, pa odlučujemo biti samo Ja. Ja se nadam da će me putovnica odvesti negdje gdje se sve prave vrijednosti uistinu cijene. Negdje gdje nema podjela i gdje stvarno mogu biti Ja.