Vožnja u kletmobilu
Para iz užarenih vrela kotrljala se po osunčanim bregima dok smo tiho prolazili Stubičkim Toplicama. Na radiju je hrapavim glasom Jura Stublić pjevao o mirisu krvi i benzina. Zajedno sa zavijanjem pasa iz obližnjih dvorišta, stvorio je savršen melodiozan spoj za ugodnu vožnju.
Vidio sam kako mašeš i oduzeo gas
ušla si u moja kola i svezala pojas…
Prolazimo pokraj lječilišta u kojemu su svoj životni kraj dočekali brojni hrvatski velikani. Neki od njih su jedini hrvatski oskarovac Dušan Vukotić i književnica Vesna Parun. U šali spomenem da me ne čudi zašto su svi oni svoje posljednje dane proveli u ovako bajkovitom zelenilu zagorskih bregova. Dragec nije raspoložen za šalu. Ranojutarnje vožnje u njemu stvaraju manjak volje za verbalizacijom.
Na cesti ispred nas pojavila se grupica pankera. Dragec uspori, a jedan od njih se okrene i odobravajući kimne glavom kada je čuo Jurino kriještanje iz auta. Vjerojatno su cugali na toplom kamenu. To je zapravo ogromni kamen ispod kojeg se nalazi termalni izvor pa je sama njegova površina čak i za vrijeme najhladnijih zima za nekoliko stupnjeva viša. Zbog toga lokalni poznavatelji alternativnog zvuka i nestašni zaljubljeni parovi vole tamo noću grijati svoje gluteus maximuse.
Kad bih bio radio antena
slao bih valove s vrha Sljemena…
Vijugavom cestom popeli smo se na brdo i došli u Oroslavje. Osim što je destinacija za ogladnjele Zagrepčane i pokojeg turista na putu do Jadrana koji želi pojesti pizzu, u Oroslavju se nalazi i dvorac koji je za vrijeme vladavine carice Marije Terezije potkraj 18. st. sagradio kraljevski komornik Sigismund Vojković. Dvorac je bio okupljalište tadašnje političke i kulturne elite. Kasnije ga je u međuratnom razdoblju kupio zagorski poduzetnik Milan Prpić.
Spuštamo se prema Zaboku, a ja mijenjam pjesmu na radiju. Nezainteresirani Dragec nije ni trepnuo. Samo je repetirajući obrve nastavio buljiti u cestu kao hipnotiziran. Na samom ulasku u Zabok iz magle je isplovio stari ZIVT-ov dimnjak. Nekadašnji gigant tekstilne industrije danas je prazan. Tapiserija koja je izašla iz te tvornice nagrađena je Guinnessom za najveću na svijetu s preko 1200 kvadratnih metara. Zabok je i središte urbane kulture. Grijeh je ne spomenuti zabočki bend Zadrugu, pionire spoja kajkavskog narječja i rokenrol riffova. U Zaboku se održava i HGF, prvi hrvatski festival demo bendova.
A šta da radim
kad odu prijatelji moji…
Ipak, ne ulazimo u grad, nego skrećemo na staru zagorsku. Cesta koja je na svojem putu od Zaboka do Zaprešića kroz godine nažalost odnijela mnogo života pa je s razlogom zovu i zagorska cesta smrti. Paralelno uz cestu prolazi autocesta Zagreb – Macelj. Čini mi se da je unatoč lošoj reputaciji stare zagorske na autocesti manje automobila. Skrećemo desno prema Velikom Trgovišću. Zaustavili smo se na mostu iznad rijeke Krapine. Uz Sutlu i Bednju to je najveća zagorska rijeka, a zanimljivo je da uopće ne protječe gradom Krapinom. Naime, krapanj je stari kajkavski naziv za šarana pa se tako etimologija poigrala s geografijom.
Čim smo izašli iz auta, Dragec je nezainteresirano zapalio cigaretu. U tišini smo slušali žubor rijeke i glasanje patki. Pogledom sam pratio tok rijeke i zamišljao kako se ulijeva u Savu, a potom Sava u Dunav pa sve do Crnog mora.
Šumadija, Dalmacija, Istra, Kosovo
Međimurje, Prekmurje, Bosna, Zagorje…
Na željezničkom kolodvoru u Velikom Trgovišću donedavno je stajala spomen ploča na kojoj je pisalo da je na ovom mjestu davne 1907. godine mali Joža prvi put vlakom putovao u veliki grad. Samo kilometar dalje nalazi se rodna kuća Franje Tuđmana. Zagorci su se uvijek znali prilagoditi političkim strujanjima.
U Gubaševu prolazimo pokraj aerodroma za male zrakoplove koji sada, poredani kao četa vojnika, odmaraju na pisti. Pogled u Krapinskim Toplicama plijeni velebno zdanje dvorca Empirej. Zagorci su svoju fortifikacijsku baštinu dobro očuvali, a i onu termalnu. To dokazuju bazeni puni nasmijane djece i silna dreka koja se širi krajem dok prolazimo Tuheljskim toplicama.
Ja, Ena, nisam tvoj sin
zapamti to, to možeš raditi s njim…
S lijeve strane se u kotlini okolnih brda šćućurio grad Klanjec. Zelena oaza koja je iznjedrila mnoge umjetničke velikane. Najveći su zasigurno slikar Oton Iveković i kipar Antun Augustinčić koji je uz Ivana Meštrovića uvjerljivo najpoznatiji hrvatski kipar. Iznad grada smjestili su se ostaci utvrde Cesargrad iz koje su pobunjeni seljaci predvođeni Matijom Gupcem ukrali oružje.
Vozeći paralelno uz napuštenu prugu kroz mjesto upečatljivog imena – Zelenjak, gledam visoke litice koje se poput kamenih divova izdižu na slovenskoj strani obale rijeke Sutle. U njih je gledao i Antun Mihanović kada je ovdje pisao hrvatsku himnu.
Ubrzo dolazimo do naše krajnje destinacije – Kumrovec. Penjemo se na brijeg iznad mjesta do moje kleti. Pogled nam plijeni uspavana napuštena politička škola koja je za vrijeme socijalizma odgojila generacije elitnih političara, a sada zjapi napuštena.
Još uvijek nezainteresiran, Dragec nam obojici natoči gemišt. Zatim smo sjeli u hladovinu brajde i neko vrijeme samo šutjeli.
„Znaš…“, zamišljeno progovori Dragec, „Sad mi je jasno.“
„Kaj to?“
„Jasno mi je zašto toliko voliš Zagorje. Nisu to nikakvi dvorci ni toplice ili pusta imena iz povijesti.“
„Nego?“
Dragec pogleda u daljinu prema bregima. Sve sam ga razumio bez da je išta više rekao. I tako smo Dragec i ja – pajdaša dva, nazdravili i nastavili gledati.
Fotografija: Jakov Tuković
