Vlak, na drugi način

… dobro, vlak; to je ono što stalno crtamo na Uvodu u medije da bismo intuitivno, (asimilativno, funkcionalno…) pojmili što je zajednica, što su njezina javna dobra, koja je uloga medija, što su primjeri dobre a što loše medijske prakse i koji nas sve prijepori dočekuju u medijskim procesima…

… a drugi dio naslova ove kolumne posudila sam, ne mogu ja protiv sebe, iz jedne knjige. Na drugi način (u izvorniku Change) naslov je studije Wazlawicka, Weaklanda i Fischa, koju sam odabrala za prvu, uvodnu knjigu biblioteke Facta prije deset godina. Knjiga je odlična, zanimljiva i duhovita, odmah je pobudila zanimanje i uskoro je postala standardnim priručnikom na mnogim područjima primijenjene psihologije i komunikologije. Činilo mi se zgodnim da je se prisjetim dok teče druga godina jednog novog akademskog projekta koji želi upravo ono o čemu raspravljaju tri cijenjena i poznata psihologa: razmišljati o problemu na drugi način, tražiti rješenja na neočekivanim analitičkim razinama, prihvatiti novi pristup i optiku – ukratko, izaći iz kutije.
Tako sam nekako shvatila filozofiju Medijskog sveučilišta; ali sve o čemu se u ovih nepunih godinu dana razgovaralo, sve što se planiralo, smišljalo i utanačilo, rasplinulo mi se, kao u crtiću, u trenutku kad sam stala pred studente prve godine, pred amorfnu, opasnu, monolitnu, moćnu gomilicu brucoša na predmetu Uvod u medije. Ne baš neprijateljsku, ali – u zraku je visjelo nekoliko pitanja. Je li ovo susret ili muljaža? Korisno ili nekorisno? Tupež ili supstanca? Hoćeš li nas dobiti ili izgubiti?

Pripremljeni materijali s krajnje prijateljski oblikovanim informacijama o Habermasovom modelu javnosti, o Calhounu, o Chomskome, o novim studijama o društvenim mrežama ostali su spavati na sticku i čekaju svoj trenutak na jednom ili dva završna predavanja na kraju semestra. Umjesto toga odnekud se materijalizirala ideja o vlaku, o običnom vlaku s lokomotivom i vagonima, vlaku koji ide iz A u B, iz sadašnjosti u budućnost, u kojem silno mnogo (sve?) ovisi o kvaliteti živčanog sustava koji ga povezuje i uz pomoć kojega možemo sjajno uprizoriti sve što nam se zapravo u medijima i u životu zbiva – na drugi način.
Pokazalo se da je taj obični, shematizirani, namjerno naivni i bezazleni crtež vlaka nevjerojatno pogodan za postizanje kreativnog pristupa predmetu koji može značiti sve – i ne mora značiti ništa: uvod u medije u postojećim udžbenicima upravo je brutalno dosadna, hermetična, teško razumljiva materija, i sa stanovišta poticanja na zdrav razum i na kritičko, otvoreno razmišljanje doslovce je beskoristan. Činilo mi se, čini mi se i činit će mi se još neko vrijeme da se o medijskoj situaciji u kojoj se nalazimo s budućim novinarima mora razgovarati na drugi način.

I kako to već biva, nekako baš u vrijeme kad je počinjala nastava naletjela sam na Drugi format Vlatke Kolarović (http://www.youtube.com/watch?v=N4aMplVQuEs) u kojem je Paul Collard opisao razliku između funkcionalnog i korektivnog tipa nastave koji me se silno dojmio. Naglasio što se zapravo podrazumijeva pod kreativnošću (zbir umnih navika koje djeluju istodobno: disciplina, mašta, žilavost (persistence!), suradnja i znatiželja) i ukazao na to da je centralna okosnica susreta (još jednom: susreta!) učitelja i učenika izazov koji učitelj stavlja pred učenika/studenta. Rješavajući izazove u suradnji sa svojim učiteljima, mladi ljudi postaju mjerljivo sretniji i samopouzdaniji nego u korektivnom tipu nastave (ti griješiš, ja te ispravljam, ti ne znaš, ja znam), bolje se ophode s okolinom, bolje se nose s vlastitim slabostima i mogu mnogo više stvoriti… dakle sve što želimo od ljudi koji će se sutra naći u grotlu hrvatske medijske industrije. Za snalaženje između prijeteće nezaposlenosti, medijskih tajkuna, korporacija, loših propisa, još lošijih političara i groblja bivših medijskih projekata trebaju im hobitovska hrabrost, kreativnost, poduzetnost, izdržljivost… da bi izbjegli najgoreg neprijatelja: rezignaciju. Koja u ovoj uskoj varoši raste gore od ambrozije.

I tako, kao i na svakom našem satu, i opet imamo jednu knjigu i jednu emisiju. Dragi mladi kolege, znate već što vam slijedi: čitajte, pišite, izvijestite, gledajte, i opet pišite, mislite… i vidimo se pred novim izazovom. Dok ne smislimo neki novu metaforu za Habermasov model javnosti, crtamo vlak, a razmišljamo – uvijek – na drugi način.