ERASMUS-ISKUSTVO IZ STUTTGARTA: Na predavanjima se rijetko šalju liste za potpise, a učionice su i dalje pune!

U Stuttgart sam stigla 1. ožujka, tjedan dana prije službenog početka semestra na Medijskom sveučilištu u Stuttgartu. Iako sam smještaj tražila dugo prije dolaska, nisam imala previše sreće pa sam stan našla tek nekoliko dana prije puta, i to uz pomoć poznanika. Stan je od fakulteta bio udaljen sat i 15 minuta putovanja autobusom, a uz presjedanja na 2 vlaka, bilo je poprilično naporno.

Smještaj je najveći problem. Iz svog iskustva zaključujem sljedeće: ako niste Nijemac ili ne govorite barem osnove jezika, uglavnom vam neće dati šansu. Iznajmljuje se svašta. Po oglasnicima sam se nagledala svakakvih rupa za velike svote novca i dobila nekoliko čudnih ponuda za koje sam se nadala da su dio skrivene kamere.

Jedna stanodavka iznajmljivala je stan, ali tijekom vikenda očekuje da ga napustite i vratite se tek u nedjelju navečer jer ona vikendom želi biti bliže gradu (?!). Zatim sam dobila ponudu za sobu s kuhinjom i kupaonicom, ali bez tuša. Čovjek mi je u mailu ljubazno napisao da bi bilo idealno kad bih se mogla tuširati negdje drugdje jer stan nema tuš. Gdje to drugdje, stvarno ne znam. Bilo je i stanova u kojima kuhinju smijete koristiti radnim danom od 18 do 20 sati, a vikendom od 10 do 18 sati.

Bilo je tu još svega, no zahvaljujući upornosti (ili ludosti), nakon 57 poslanih mailova i nekoliko pregledanih stanova napokon sam pronašla onaj normalan, u kojem ću ostati do kraja semestra.

Fakultet s mikrovalnima, sobama za bendove, kinodvoranom…

Prije nego što smo došli, sve internacionalne studente dodali su grupu na Facebooku kako bismo se upoznali, pitali što nas zanima, vidjeli ide li još netko iz naših država… I svakome od nas dodijelili su takozvanog buddyja, osobu koja je bila zadužena da nas dočeka na kolodvoru ili aerodromu, odvede do stana i s nama obavi neke osnovne stvari – otvaranje računa u banci, prijava boravišta, razgledavanje grada i faksa…

Sveučilište me oduševilo. I dalje me iznova oduševljava. Sastoji se od tri velike zgrade (na jednoj od njih još traju radovi). Ostale dvije su ogromne i jednostavno imaju sve po mjeri studenata!

Od klavira na hodniku, na kojem studenti u prolazu ili tijekom pauza često zasviraju, do mikrovalnih pećnica kojima se možete poslužiti kako biste si zagrijali ručak. Knjižnice, kreativni prostori za učenje, fotelje na kojima možete ubiti oko prije sljedećeg predavanja, pa čak i rehersal room za bendove koji nemaju priliku vježbati u svom prostoru.

Od tehnike tu su televizijski studio, radijski studio, kinodvorana u kojoj svake srijede možete pogledati film za 1 euro, oprema potrebna za produkciju fotografija, videozapisa i glazbe te veliki tiskarski strojevi. Tu su i veliki ekrani na hodnicima, koji prikazuju sve obavijesti kao što su odgode predavanja i promjene učinioca pa sve do voznih redova tramvaja i vlakova.

Ovdje je zadovoljstvo studenata vrlo bitno, zbog čega se Sveučilište spremno prilagođava potrebama.

Cijene vaše vrijeme, pa očekuju da i vi cijenite njihovo

Pristup nastavi također se razlikuje od onoga koji sam dosad iskusila. Mnogo pažnje posvećuje se praktičnim znanjima i primjerima, a tek mali dio teoriji. Za teoriju očekuju da je već znate ili da je sami naučite. Obavezno je prije svakog predavanja proučiti materijale koje ste dobili kako biste pripremljeni došli na predavanje. Što će biti ako se ne pripremite i ne pročitate tih 25 – 40 stranica koje se od vas traže? Pa nema smisla da se pojavljujete jer profesori očekuju rasprave.

Očekuju argumentiranje o onome što ste pročitali, žele čuti vaše mišljenje i često prave usporedbe s nekim primjerima u stvarnom životu, tj. sa stvarnim medijskim kompanijama i razlikama u pojedinim državama.

Profesori su vrlo motivirani, točni i jako paze na organizaciju. Svi sadržaji redovito se uploadaju na Moodle, a sve obavijesti o mogućim odgodama ili podsjetnici o onome što trebamo napraviti za sljedeći put šalju se na mail. Cijene vaše vrijeme, pa očekuju da i vi cijenite njihovo.

Ono što me posebno iznenadilo, s obzirom na brojne grupne radove, jest da svaka grupa ima termine za coaching session. Tih 15 ili 20 minuta možete iskoristiti da pokažete što ste dosad napravili, istražili, koje ideje imate, a služe i tome da ne skrenete na krivi put, odnosno da ne uložite sate i dane rada, a na kraju semestra, nakon prezentacije, dobijete povratnu informaciju o tome da ste fulali temu. Uz mogućnost coachinga, to se jednostavno ne može dogoditi. Ako taj dan nismo u mogućnosti pojaviti se na faksu, coaching obavljamo pomoću Skypea.

Obično se na kraju semestra ne pišu pismeni ispiti jer tijekom semestra imate mnogo manjih zadataka i jedan veliki. Na predavanjima se rijetko šalju liste za potpise, no učionice su i dalje pune! Kad se prisjetim da je na neobavezna predavanja na Sjeveru dolazilo uglavnom istih 10 studenata – tu je očita razlika.

Razlika je zapravo u samim studentima

Većina studenata vrlo je motivirana i s voljom ispunjava sve dodatne zadatke, samostalno istažuje ono što ih zanima i NE BOJE SE POSTAVITI PITANJA. Nitko se ne ustručava postaviti pitanje, čak i kada pitanja nemaju previše veze s temom, a profesori su vrlo sretni kad mogu odgovoriti.

Ovdje nemaju svi priliku ići na fakultet, iako ima mnogo javnih Sveučilišta. Troškovi studiranja takvi su da si studiranje ne može priuštiti svatko, pa možda baš zato više cijene priliku da nešto nauče. Vrlo je teško pronaći smještaj u studentskom domu, a čak i kad ga nađete, najjeftinija soba košta 300 eura mjesečno, što je, u usporedbi sa sobom na zagrebačkoj Savi ili nekom drugom studentskom domu u Hrvatskoj, ogromna svota.

Cijene hrane su visoke. Običan meni u menzi košta 3 eura za studente, što je oko 23 kune (kao nesubvencionirani obrok u RH).

Što se tiče izlazaka, studenti kao studenti, navike su svugdje iste: piće se kupuje u Kauflandu, a u klubu ili noćnom baru uglavnom popiju jedno ili dva pića. Ako imate sreće, za 4 eura dobit ćete pivo od 0,5 litara (toliko bismo platili skoro tri piva u Pixelu).

Jezične barijere – kupujem li sir ili vrhnje?

Jezik je ono zbog čega se ponekad zapitam jesam li došla na pravo mjesto. Poželjno je prije dolaska u Njemačku znati njemački. Iako većina ljudi zna engleski, ima stvari kod kojih se jednostavno ne želite osjećati kao potpuni idiot. Primjerice, dok u trgovini stojite pet minuta ispred frižidera jer pokušavate shvatiti što je sir, a što vrhnje, ili kad neko započne spontani razgovor u vlaku, a vi se samo smješkate.

Još jedna prednost za studente jesu prijevozne karte StudiTicket. Cijena je 199 eura, traju 6 mjeseci, a daju vam pravo na neograničenu vožnju svim sredstvima javnog prijevoza u Stuttgartu i široj okolici. Uz tu kartu mnoga putovanja na kraćim relacijama zapravo vas ne koštaju skoro ništa.

Stuttgart je prelijep grad koji nudi mnoštvo sadržaja, od kulturnih i obrazovnih do zabavnih. Ali više o samom Stuttgartu, njegovim znamenitostima i predrasudama koje sam imala prije dolaska u Njemačku – drugi put. 🙂