KRADLJIVCI TEKSTOVA TVRDE DA NAM NISU POTREBNI DRUKČIJI NOVINARI
NOVA AFERA PREPISIVANJA NOVINARSKOG TEKSTA. DVA AUTORA MISLE ISTIM REČENICAMA. PLAGIJAT UPOZORAVA: TKO ĆE VJEROVATI NOVINARU KOJI POTPISUJE TUĐI TEKST KAO SVOJ? KRAĐA TUĐEGA NUDI PITANJA: PROPADAJU LI NOVINE I ZATO ŠTO NOVINARI PREPISUJU? JE LI ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO POSTALO ISTRAŽIVAČKO PREPISIVANJE? KAKO HND SANKCIONIRA PREPISIVAČE? JESU LI NOVINARI KOJI PREPISUJU UPOZNATI S ETIČKIM KODEKSOM HND-a. ZASLUŽUJE LI NOVINAR KOJI PREPIŠE I TIPFELERE I GRAMATIČKE GREŠKE – NAGRADU DRUŠTVA NOVINARA ILI DRUŠTVA TRGOVACA? JESU LI ONI NOVINARI ILI PREKUPCI TEKSTOVA?
Od novinara koji plaču kako im se gotovo tjedno gasi po jedan medij, gori su samo još oni novinari koji intenzivno rade na tome da se novinarima ne vjeruje. Od političara koji sugeriraju novinarima o čemu bi mogli pisati gori su samo oni koji facebookom dijele tekstove u kojima se spominju. No najgori su novinari oni koji stavljaju u pitanje potrebu nove generacije kritički orijentiranih novinara, a rade to tako što prepisuju tuđe tekstove. Od toga su gori još samo političari koji sugeriraju novinarima da napadaju nekoga pa makar i tekstovima koje prepisuju. Vrhunac je dijelčjenje materijalnog dokaza o prepisivačini društvenim mrežama. Goebels ne bi bio nezadovoljan.
Ne postoji više način da se nekim ljudima objasni kako Sveučilište Sjever nema više nikakve veze s EPH. Novinarima koji inzistiraju na toj činjenici to više nije niti važno. Važno je samo bijes koji je proizveden prema EPH kanalizirati prema jednoj obrazovnoj ustanovi, njenim profesorima i studentima. Cirkus od novinarstva treba tekstovima i nesuvislim povezivanjima prilijepiti na pokušaj izrastanja generacije novinara koja bi se razlikovala od novinara koji su pokleknuli pred političarima i korporacijskim duhom doba koje je njih pretvorilo u cirkusante.
Kada se danas novinar (Miroslav Edvin Habek) retorički pita: „Koji je smisao studijskog programa novinarstva ili menadžmenta u medijima, gdje će se ti ljudi zaposliti“, onda vjerojatno pretpostavlja da u novinskim kućama (koje povezuje sa cirkusom) ima dovoljan broj kritički orijentiranih, objektivnih, neovisnih, angažiranih pa i akademski obrazovanih novinara, te da nam novinarstvo danas predstavlja svijetlu točku napredujuće nam demokracije. Pretpostavka tog pitanja je i da nam ne trebaju nove neovisne novinarske inicijative, novi neprofitni mediji, odnosno nove novinarske energije. Sve valjda treba ostati tako kako je, jer smo sa ‘cirkusom’ zadovoljni. Ne trebaju nam novi jer valjda imamo dovoljan broj kvalitetnih novinara, a dio njih je čak i nezaposlen. Analiza tekstova mogla bi doći do poražavajućih rezultata. Da bi tomu moglo biti tako pokazat ćemo i u ovoj analizi.
Kada se novinar (poučen iskustvom nezaposlenih novinara) pita o budućem zapošljavanju novih kadrova, zaboravlja se raspitati koliko u Hrvatskoj ima novinara s novinarskom iskaznicom koji istovremeno imaju i diplomu novinara. Istovremeno se zaboravlja i činjenica da Internet s jedne strane te mogućnost povezivanja ljudi dizajna, multimedije, menadžmenta i kompatibilnih grupa, može stvoriti dobru osnovu za samostalne inicijative alternativnih oblika medijskoga djelovanja. Možda možemo sudjelovati u oblikovanju generacije novinara u kojoj novinari neće raditi intervjue sami sa sobom (pod pseudonimom) hvaleći sebe potpisom druge osobe, odnosno generaciju novinara koja neće sudjelovati u ubijanju novinarstva prepisivanjem.
Stereotip je pisati o propadanju novinarstva i istovremenom otvaranju novog studijskog programa. Da smo imali snažnije novinare; da novinari nisu bili podložni politici toliko koliko su bili; da se nisu stalno prebacivali u glasnogovornike; da nisu postajali istraživačkim uglavnom onda kada bi dobili fajl od političara koji se htio obračunati s drugim političarom; da su novinari tražili mehanizme suprotstavljanja pretvaranju novinarstva u ‘cirkus’ – onda bi se ti argumenti mogli uvažiti. Ali nakon što su pokleknuli pod pritiskom politike i korporacija pravo je pitanje boje li se novinari nove generacije poslušnika ili se boje konkurencije.
Zagrebačko sveučilište godišnje ‘potroši’ milijardu i sedamsto milijuna kuna. Povremene afere s prodajama ispita, sa sumnjivim diplomama, čudnim povremenim prepisivanjima dijelova radova, magisterija, doktorata, pretvaranja katedri na nekim fakultetima u feude – sve to ne dovodi k svijesti da je temeljna potreba Hrvatske natjecanje, razvijanje sveučilišnih centara koji će se razvijati oslobođeni okova koji staro sveučilište sputavaju u razvoju.
Kada se novinar poziva na činjenicu da je jedan vijećnik „upozorio, na kako on tvrdi, potpuno nepotrebnu i preskup projekt financiran javnim novcem, a nastao na temelju projekta medijskog sveučilišta sada posrnulog EPH- medijskog sveučilišta u suvlasništvu Ninoslava Pavića i njemačkog WAZ-a“ onda se ponovno jedna inicijativa vraća tamo gdje joj više nije mjesto. Povezivanjem s ‘grijesima’ Pavića želi se diskreditirati želja sjeverozapadne Hrvatske da ima svoje sveučilište. Kada se pak novinar poziva na mišljenje jednog vijećnika o tome da je riječ o preskupom projektu, bilo bi korektno podastrijeti i kompetencije tog vijećnika: obrazovanje, iskustvo rada u institucijama, možda neke druge kvalifikacije koje bi pokazale relevantnost mišljenja tog vijećnika. Ako je pak jedina referenca političara koji je naveden to što je vijećnik – onda se ponovno vrtimo u krugu iz kojega želimo izaći.
Želimo izaći iz kruga u koji nas je uveo kukavičluk novinara koji su malo ili ništa istraživali a hrabro su prepisivali od svojih kolega, rečenice, a ponekad i čitave cjeline. U tom izlasku iz pakla prepisivačine pomoći će nam autor novog napada na Sveučilište sjever, Miroslav Edvin Habek, koji u tekstu od 7. 2. 2014 piše:
„No, krenimo redom. Medijsko sveučilište EPH projekt je koji se prvi puta spominje, iako pod drugim nazivom, u Konačnoj obvezujućoj ponudi za kupnju Slobodne Dalmacije iz 2005. godine kada je HDZ-ova vlast pod premijerskom palicom Ive Sanadera tada vodećoj medijskoj kući – EPH-u Ninoslava Pavića odlučila prodati (predati) Slobodnu Dalmaciju. Ne ulazeći u sve sporne detalje privatizacije Slobodne Dalmacije, koja je bila (ili još jest) predmetom istrage, rijetkima koji su vidjeli originalni ugovor kojim je 30. kolovoza 2005. predana Slobodna Dalmacija, zapela je za oko odredba kojom se Pavić obvezuje osnovati Novinarsku akademiju u Splitu. Visokoškolsku ustanovu kojom bi , kako je valjda zamišljeno, školovanjem novinara – Pavić djelomično i vratio dug državi, ali i lokalnoj zajednici iz koje je i stvorena Slobodna Dalmacija koju je dobio u vlasništvo. Rok za osnivanje Novinarske akademije bio je pet godina – dakle do 2010.godine.
To se, naravno, nije dogodilo, a pitanje je bi li Splićani uopće čeznuli za Pavićevom novinarskom akademijom nakon preseljenja ‘njihove’ Slobodne Dalmacije u Dugopolje, rasprodaje materijalne baze tih novina, ali i poslovnih zgrada i mreže kioska.“
Naizgled korektno, sa stavom. Čovjek bi rekao da se malo toga može prigovoriti. O tome ćemo malo kasnije. Sada bi upozorio na jedan drugi tekst, jednog sasvim drugog novinara, u jednom drugom glasilu. Riječ je o tekstu kojega potpisuje Mate Lukarević koji je objavljen 8. 10 2012 godine u kojemu se među ostalim može naći i sljedeća cjelina:
„No, krenimo redom. Medijsko sveučilište EPH projekt je koji se prvi puta spominje, iako pod drugim nazivom, u Konačnoj obvezujućoj ponudi za kupnju Slobodne Dalmacije iz 2005. godine kada je HDZ-ova vlast pod premijerskom palicom Ive Sanadera tada vodećoj medijskoj kući – EPH-u Ninoslava Pavića odlučila prodati (predati) Slobodnu Dalmaciju. Ne ulazeći u sve sporne detalje privatizacije Slobodne Dalmacije, koja je bila (ili još jest) predmetom istrage, rijetkima koji su vidjeli originalni ugovor kojim je 30. kolovoza 2005. predana Slobodna Dalmacija, zapela je za oko odredba kojom se Pavić obvezuje osnovati Novinarsku akademiju u Splitu. Visokoškolsku ustanovu kojom bi , kako je valjda zamišljeno, školovanjem novinara – Pavić djelomično i vratio dug državi, ali i lokalnoj zajednici iz koje je i stvorena Slobodna Dalmacija koju je dobio u vlasništvo. Rok za osnivanje Novinarske akademije bio je pet godina – dakle do 2010.godine.
To se, naravno, nije dogodilo, a pitanje je bi li Splićani uopće čeznuli za Pavićevom novinarskom akademijom nakon preseljenja ‘njihove’ Slobodne Dalmacije u Dugopolje, rasprodaje materijalne baze tih novina, ali i poslovnih zgrada i mreže kioska.“
Jesu li Miroslav Edvin Habek i Mate Lukarević iste osobe? Kako se isti dijelovi teksta mogu objavljivati u dva teksta u na različitim mjestima pod različitim imenima? Hoće li jedan ili dva autora za taj tekst dobiti jedan ili dva honorara? Je li to ono novinarstvo koje treba njegovati i kjemu nisu potrebni novi kadrovi? Je li to primjer kako se istražuje? Je li to ona moralna vertikala koja je nedostajala novinarstvu dok su izrastali tajkuni i njihove političke mecene – kitovi koji jedan po jedan završacvaju u Remetincu? Je li to konačno ono samosvjesno, neutralno, objektivno novinarstvo koje će nam omogućiti uljuđenu zajednicu?
U tekstu Miroslava Edvina Habeka među ostalim, istraživački je pristup urodio i sljedećim rečenicama:
„Naime, Gradsko vijeće Varaždina je na sjednici krajem svibnja 2011. odobrilo lokalnom javnom Veleučilištu otkup 50-postotnog udjela u Pavićevom projektu visokoškolske ustanove. To je vijećnicima predložio tadašnji gradonačelnik Čehok, a uskoro su ‘isplivali’ i detalji tog posla.
Prema onome što se saznalo, varaždinsko Veleučilište to bi koštalo gotovo tri milijuna kuna, u naredne dvije godine trebali bi uložiti još četiri milijuna kuna plus još milijun kuna za studentske stipendije i osiguravanje prostora za rad sveučilišta. S druge strane, moćni EPH pobrinuo bi se za profesorski kadar te pripremu programa i promoviranje studija u svojim novinama (!?), procjenjeno na četiri milijuna kuna. Ili ukupno – konkretno ulaganje – nula kuna.“
Interesantno je da je jedno drugo ime (Mate Lukarević) potpisalo isti tekst. Vjerojatno je riječ o nevjerojatnoj intuiciji Mate Lukarevića koji je ‘naslutio’ ne samo stavove nego i formulacije svog kolege Miroslava Edvina Habeka koji će godinu i nešto više nakon njega otkriti i potpisati iste riječi:
„Naime, Gradsko vijeće Varaždina je na sjednici krajem svibnja 2011. odobrilo lokalnom javnom Veleučilištu otkup 50-postotnog udjela u Pavićevom projektu visokoškolske ustanove. To je vijećnicima predložio tadašnji gradonačelnik Čehok, a uskoro su ‘isplivali’ i detalji tog posla.
Prema onome što se saznalo, varaždinsko Veleučilište to bi koštalo gotovo tri milijuna kuna, u naredne dvije godine trebali bi uložiti još četiri milijuna kuna plus još milijun kuna za studentske stipendije i osiguravanje prostora za rad sveučilišta. S druge strane, moćni EPH pobrinuo bi se za profesorski kadar te pripremu programa i promoviranje studija u svojim novinama (!?), procjenjeno na četiri milijuna kuna. Ili ukupno – konkretno ulaganje – nula kuna.“
Besmislenim se naizgled čini svako daljnje čitanje ovog teksta. Prepisivačina je uništila dobar dio vjerodostojnosti hrvatskog novinarstva. Drugi dio učinili su političari gurajući novinarima fajlove koji su ih nekritički objavljivali. Treći dio prokletstva pripada medijskim oligarsima kojima su mediji bili samo sredstvo za prikrivanje drugih biznisa i za vršenje pritisaka na političare. No dio krivnje je i na svima nama u Hrvatskoj koji nismo na vrijeme reagirali na svaku ovakvu prepisivačinu, na uništavanje digniteta novinarske struke, na pretvaranje medija u goebelsov stroj koji ponavljanjem stvara privid objektivnosti i istine.
Za one kojima se ne gadi predlažem usporediti dva teksta o kojima je riječ:
