Varate se ako mislite da je posao odrađen nakon slanja teksta uredniku

Obje ruke toliko su mi se tresle da sam na jedvite jade uspio pripaliti cigaretu. Stajao sam na vrhu stubišta, na samom ulazu u redakciju, i gledao prema krošnji starog oraha, a zapravo zurio u prazno.

„Ne mogu više. On nije normalan! Ne, ja nisam normalan“, ponavljao sam u sebi i zamišljao je li ikako moguće nekoga uskratiti za život, a u isto vrijeme umaći organima reda i pravosuđu. „Hm, pa to je nemoguće. Ne postoji savršen zločin. Ili?“

Nakon što sam se malo smirio duboko sam udahnuo i vratio se u redakciju. Moj urednik Stjepan Vadla Pišta flegmatično je sjedio za svojim stolom kao da se prije nekoliko minuta baš ništa nije dogodilo.

„Ivek, si prepravil onu vijest?“, upitao me Pišta, a ja sam mu – prolazeći pokraj njegova ureda – odgovorio da to upravo namjeravam. Sjeo sam za stol i uzeo list papira na kojem je bila ispisana vijest o donaciji računala jednoj koprivničkoj osnovnoj školi. Nije bilo riječi koja nije bila precrtana ili prekrižena – ma bilo je više toga napisanog Pištinom crvenom kemijskom nego moje originalne vijesti. Prepravio sam ono što sam mislio da treba, dodao neke uredničke izmjene, ponovno ispisao vijest i odnio mu na stol. Pište više nije bilo u uredu, a kako je već prošlo radno vrijeme – odlučio sam otići kući.

Svanulo je novo jutro, a ja sam već zaboravio na jučerašnje nesuglasice s urednikom. Prišao sam svom stolu na kojem je bio list papira s istom tom vijesti. Pišta si je ovaj put stvarno dao oduška; na papiru nije bilo mjesta koje nije bilo išarano crvenom penkalom. Bio je to jubilarni 10. put da mi urednik vraća jedan te isti tekst. Pozvao me u ured i – kao i dan ranije – nekoliko mi puta dao do znanja klimajući glavom: „Nigdar od tebe novinara.“

Događaj je to s kraja ljeta 2002. godine. Točnije, mjesec ili dva nakon što sam krenuo u najveću pustolovinu svog života – u novinarstvo. U početku nisam pisao puno tekstova – tek nekoliko vijesti i izvještaja tjedno. No kako baš ništa što sam napisao nije bilo dobro, sada mi se s odmakom čini da nikad u svojoj karijeri nisam pisao toliko mnogo – a ustvari nebrojeno puta prepravljao jedne te iste tekstove.

Iako sam u ono vrijeme mislio da Pišta pretjeruje, danas mi je jasno da je sve bilo s razlogom. Šteta što danas više ne postoje takvi urednici i što se tekstovi ne ispisuju i ne nose na pregled uživo. Okršaj jedan na jedan mentora i šegrta, po mojem skromnom mišljenju, neophodan je za novinarsko odrastanje.

Danas većina novinara računalom samo preseli tekst do redaktora ili urednika, a ovaj ga doradi ili prepravi i pusti u prijelom. Brzina, ali i racionalizacija kadra, u novinarstvu postaju sve relevantniji faktori, a to znači da urednici više nemaju vremena provoditi sate i sate s novinarima ne bi li ih nešto naučili.Uredniku je brže i jednostavnije prepraviti loš tekst nego novinaru objašnjavati gdje je i što pogriješio te čekati da mu ovaj vrati popravljenu verziju. To, naravno, nije dobro. Ni za novinara ni za urednika koji će se iznova hrvati s jednim te istim problemima.

No nisu tomu krivi samo urednici. Mnogo je novinara koji ne iskazuju zanimanje za svoje tekstove nakon što ih pošalju uredniku. Pitanje je pročitaju li ih uopće i nakon objave. Začudili biste se koliko rijetko čitaju svoje objavljene tekstove, pogotovo nakon što ih prođe onaj početnički zanos i ponos zbog odrađena posla.

Ako ne čitate, nećete vidjeti uredničke korekcije – dakle nećete napredovati. Čitajte i članke svojih kolega, upijajte tuđe kvalitete, ali stvarajte jedinstven stil. To još uvijek nije zabranjeno.