U Hrvatskoj unutar jednog naroda – žive dva iznimno različita
Već godinama čitam, gledam i slušam o raspravama nas Hrvata. Kod nas nikad nije dosadno i konstantno se nešto događa, a zapravo nema pomaka. Kada je sve počelo i zašto smatram da u Hrvatskoj žive dva različita svijeta?
Prvo se u 2014. pojavila Željka Markić, predsjednica Udruge U ime obitelji, jedna od onih koji su organizirali prvi narodni referendum u povijesti naše zemlje. To je bilo poput rođenja ili nove ere raspodjele hrvatskog naroda. Svakodnevno sam mogao ispijati kavu u svom ne tako omiljenom kafiću i prisluškivati slatke, nekonstruktivne rasprave fanatičnih katolika i liberalnih osoba.
Kasnije, u 2015., uslijedili su parlamentarni izbori koji su iznova podijelili Hrvatsku. Ovog puta ne na dva dijela, već na tri (tko bi rekao). Dobili smo trećinu Hrvata koja više ne želi gledati i slušati domoljube ili komuniste pa su glasove darovali trećoj opciji. Ubrzo nakon toga slijede imigranti iz Sirije. Narod se opet dijeli – treba li ih pustiti preko granica ili ne?
Zatim se ove godine na Facebooku pojavila nova rasprava . Naime, radi se o 50 000 lajkova za uvođenje vojnog roka (za početak dobrovoljnoga). U toj se raspravi manje-više vodi bitka između, takoreći, umnih ljudi koji ni u krajnjem ludilu ne planiraju tratiti vrijeme na vojne rokove protiv domoljuba i nezadovoljnih, nezaposlenih Hrvata koji smatraju da mladima trebaju red, rad i disciplina.
Sjećate li se Željke Markić? Da, opet ona. Ovog puta vraća se kao organizatorica skupa Hod za život u kojem zadire u osobna prava žene da sama odlučuje o abortusu. I samo tako Željka Markić uspjela je svojom povorkom podići zastore kazališta u kojem će glavne uloge imati zaluđeni Facebook komentar junaci. Izjasnit će svoje stavove o aktualnoj temi, ali usput i ubaciti kojekakvu uvredu ili poziv na nasilje zbog manjkavosti argumenata prema suparniku rasprave. Dokle god ovo kazalište bude trajalo, pravi problemi će sjediti u saborskim stolicama, gdje će se inkognito podsmjehivati naivnom narodu koji živi u iluziji svoje važnosti u borbi za male korake još manje države.
Mi Hrvati očito volimo živjeti u svijetu varke, a još više uživamo živjeti poput raspodijeljenog naroda kad je riječ o konstruktivnim raspravama. Stalno se volimo boriti i raspravljati. Uzmite nam Srbe – imat ćemo borbu sjevera i juga. Uzmite nam sjever i jug – dobit ćemo borbu ljevice i desnice. A ako nam uzmete i to, nije problem – vatru će potpaliti katolički aktivisti i ljudi slobodnog uma u borbi za ljudska prava.
Kako god bilo, uvijek ostaje dojam kao da unutar jednog naroda žive dva iznimno različita – a pritom oba mrze neistomišljenike. Ponekad razmišljam je li prvi narod donijela roda, a drugi izašao neprirodnim putem. Dok mi jedni djeluju kao da žele promjene, a lijeni su izaći na ulice, drugi su zatvoreni unutar četiri zida i ne žele izlaziti van kako bi – ne daj, Bože – vidjeli nešto novo. Mi Hrvati nemamo sredine. Ili smo krajnje zatvorenog uma ili otvorenoga. Djelujemo poput čestica s beskonačnim dimenzijama rasprava o temama koje nisu toliko bitne za boljitak nama važnih života jedne male zemlje.
