DRUŠTVO

Tragična je činjenica kako hrvatska krajnja desnica koristi intimno pitanje pobačaja u svrhu nametanja svojih etičkih načela čitavoj zemlji.

Mnogo je toga tragično i apsurdno u tzv. Hodu za život, povorci koju je konzervativna katolička udruga U ime obitelji organizirala 21. svibnja u centru Zagreba. Kao najzanimljiviji apsurd mogla bi se izdvojiti činjenica kako su sudionici povorke marširali uz I Want to Break Free grupe Queen. Netko bi Željki Markić očito morao reći kako je Freddy Mercury bio biseksualac.

To je najzanimljiviji apsurd spomenute povorke, no, nažalost, ne i najveći. Apsurdno je to što se maršira protiv prirodnog prava svake žene da sama odlučuje o svom životu. Ako baš hoćete – o životu svog fetusa, iako se znanstvena zajednica do dana današnjeg nije u potpunosti uspjela usuglasiti počinje li ljudski život začećem ili kasnijim razvojem kroz trudnoću.

Apsurdno je to što se maršira za život pod pokroviteljstvom Milana Bandića, dok gladna djeca u zagrebačkim vrtićima ne mogu dobiti obrok skuplji od devet kuna.

Apsurdno je to što se maršira za život uz potporu Sanje Orešković, dok ministri u Vladi njezina supruga ukidaju invalidnine djeci s Downovim sindromom i financijska sredstva neprofitnim građanskim udrugama koje pomažu osobama s invaliditetom.

Apsurdno je to što Željka Markić iznosi podatak kako je na njenom maršu sudjelovalo 15 000 ljudi, dok iz Policijske uprave zagrebačke kažu kako se radi o upola manjem broju. No nije apsurdno, već zapravo urnebesno smiješno, to što je ista ta Željka Markić punih šest minuta u prime timeu jedne nacionalne televizije iskoristila za tezu kako su novinari i urednici na toj televiziji neobjektivni.

Što je najveći apsurd? Možda se čak i ne radi o apsurdu, već samo o tragičnoj činjenici. Tragična je činjenica kako hrvatska krajnja desnica koristi intimno pitanje pobačaja u svrhu nametanja svojih etičkih načela čitavoj zemlji, dok u isto vrijeme obavlja posao maestralnog spina sa slučaja Ane Šarić-Karamarko i njezina supruga.

?>