Spirala straha i referendum
Društveni konflikt oko referenduma za ustavnu definiciju braka, doveo je do vrlo zanimljive situacije u hrvatskom novinarstvu i iznjedrio dva događaja koja zaslužuju pažnju zbog kontradiktornosti poruka koje su masovni mediji poslali sami o sebi.
Prvi je odluka glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana da zabrani svim zaposlenicima HRT-a da se uključuju u referendumske kampanje i da izražavaju svoj stav o referendumu putem društvenih mreža, što je otvorilo pitanje o pravu novinara javne televizije na javnu upotrebu uma, kako bi to kvalificirao Kant, dok se danas to suho i nejasno naziva pravom na slobodu izražavanja. Zanimljivo je i šteta da nitko od novinara i ostalih zaposlenika HRT-a nije pokrenuo nikakav postupak radi osporavanja ili dodatnog pravnog obrazloženja ove odluke, jer bismo time barem postali bogatiji za još jednu interpretaciju uloge javne televizije i novinara u javnom servisu i legislative, osobito Zakona o medijima. Pitanje se otvorilo i isti tren zatvorilo, pa je ova epizoda tako završena unutar „spirale tišine“ u kojoj se, prema Elizabeth Noelle-Neuman, u masovnim medijima nitko ne izdvaja zbog straha od izolacije i ostalih oblika prisile.
Nekoliko je činjenica trebalo razmotriti. Poslovanje i obaveze HRT definirane su Zakonom o HRT-u, po kojemu je obaveza poštivanja pluralizma samo jedna od brojnih obaveza javnog servisa. Kad ne bi bilo tako, novinar zaposlen na HRT-u bi mogao biti samo „prijemnik“ i „razvodnik“ različitih stavova, mišljenja i svjetonazora, a njegovo bi vrijednosno izjašnjavanje o referendumu značilo nepoštivanje takve uloge i kršenje propisa. Takvo tumačenje nije samo apsurdno i apsolutno vezano za ideju da je radnik HRT-a uvijek i na svakom mjestu javna osoba, već je i redukcionističko, jer isti zakon od HRT-a traži i poštivanje temeljnih ljudskih prava, a od novinara da se pridržava dobre prakse razdvajanja informacije od osobnog stava. Dakle, izražavanje stava je institut zaštićen ovim posebnim zakonom, Zakonom o medijima, Ustavom RH, međunarodnim konvencijama i profesionalnim kodeksima. Također, u centru spora oko referendumskog pitanja su upravo ljudska prava.
Sve i da nije tako i da se na cijeli problem može gledati drugačije, važno je da se konzervativna i cenzorska stajališta stalno izazivaju i da se prostor slobode barem pokušava proširiti.
Novinari su u ovom slučaju pokazali da se uklapaju u redovno defanzivno stanje, da ne razumiju ili nisu sigurni u ovlasti i prava koja im društvo samo nudi na pladnju kroz legislativu.
No, onda je na red došao i drugi događaj, odluka referendumske inicijative „U ime obitelji“ da HRT-u – mediju koji je neutralizirao svoje novinare – i EPH-u zabrani pristup stožeru na dan izbora. U fascinantnom i nikad viđenom zaokretu, sve mainstram redakcije u Hrvatskoj odlučile su se solidarizirati s ove dvije medijske kuće i bojkotirati pro-referendumski stožer, a rezultat toga je da je udruga „U ime obitelji“ bila gotovo eliminirana iz medijskog prostora u povijesnom trenutku pobjede na prvom narodnom ustavotvornom referendumu.
Ovo je prvi put da su hrvatski novinski mediji konsenzusno ispravno reagirali na cenzuru, tako što su krajnje nedemokratsku i cenzorsku inicijativu izbacili s medijske pozornice. A to je negacija pozicije „neutralnog novinarstva“ koje svim informacijama daje ravnopravni status i prostor, a kroz koju ravnatelj HRT-a ocjenjuje moralnu korektnost rada javne televizije i njezinih radnika.
Nemoguće je odrediti kako i zašto se u svega nekoliko dana prvo dogodilo masovno povlačenje novinara pred represijom vrha HRT-a, a zatim nagli obrat i još masovnije pružanje otpora, tim više što su se skupa našli vrlo konzervativni i takozvani liberalni mediji; novinari koji nisu sigurni smiju li imati stav i oni koji su ga već iskazali i novinari koji su dali potporu referendumskoj inicijativi i oni koji su je smatrali diskriminatornom.
Uostalom, nejasno je i zašto se vrlo brzo sve smirilo, a udruga „U ime obitelji“ opet postala atraktivna medijska roba.
No, vrijedilo bi se potruditi i istražiti je li zajednička reakcija medija utjecala da osobe sklone cilju pokretača referenduma – sklone, dakle, da se kroz Ustav osigura superiornost heteroseksualnog braka – promijene stav i ne daju potporu ultra-konzervativcima.
To je izvedivo, a pomoglo bi novinarima da shvate imaju li bljeskovi autonomije profesije ikakve društvene posljedice, u kojoj mjeri i kakve su te posljedice.
