Recenzija na Blue Miracle: Pretjerivanje lako može unazaditi priču
Blue Miracle novi je film u Netflixovoj zbirci temeljen na istinitom događaju. Režirao ga je Julio Quintana, a glavnu uloge igraju Jimmy Gonzales (Omar) i Dennis Quaid (Wade).
Film prati priču Omara, udomitelja skupine dječaka siročadi u gradu Cabo San Lucasu. Dobroćudni udomitelj pokušava svoje štićenike usmjeriti na pravi put, a u tome mu pomaže i njegovo iskustvo, jer i on sam je siroče. Međutim, Casa Hogar, naziv ustanove koju Omar vodi, grca u dugovima te u pitanje dolazi njen opstanak. Kako bi osigurao egzistenciju svojoj ustanovi, Omar se po nagovoru Waynea Bisbeea, direktora Bisbee crno-plavog ribičkog turnira, prijavljuje na turnir. Na ribarskoj brodici društvo mu je činila nekolicina djece iz utočišta, no i ribar Wade, jedini dvostruki pobjednik turnira, i njegov pomagač Chato (Silverio Palacios). Wade je osoba koju je život prožvakao, a zatim ispljunuo. Život mu se temelji na negdašnjoj slavi i nadi u njezin povratak. Čovjek je to posebno tvrda srca, a utjehu za tugu nad svojim neuspjesima potražit će u alkoholu. Upravo ta karakterizacija Wadea, lika koji je fikcionaliziran, kao i pravac u čijem se smjeru razvija film, dokaz su otrcanog djela koje nemaštovitost nije uspjelo nadoknaditi kvalitetom.
Najlošiji dio filma su svakako dijalozi. Oni su generički i monotoni. Omar je uglavnom portretiran na dva načina – ili mentorira djecu ili se za istu zalaže. U potonjem, njegov je nastup uvijek identičan – učestali pogledi u pod te zamuckivanje i nesigurnost tijekom traženja usluge. Problem ne bi predstavljalo kada bi takav dijalog bio izoliran slučaj, no on se ipak ponavlja tokom cijelog filma, a gotovo svaki razgovor Omara i Wadea izgleda tako. Niti dijalozi i načini govora siročadi nisu bolje strukturirani. Sto puta viđena uloga u nekom filmu te vrste pripala je Miguelu Angelu Gariji. On utjelovljuje siročića Moca kojega Omar pokušava pridobiti i pružiti mu utočište u Casi Hogar nakon što je uhvaćen u krađi Wadeova sata. Naposljetku, usprkos negodovanju, Moco se pridružuje posadi Casa Hogar.
Mocov i Omarov razgovor dosta je sličan onome koji udomitelj vodi s Wadeom. Dakako, nije mu sličan po sadržaju, već po monotonosti i nemaštovitosti. Omar pokušava do dječaka doprijeti srcedrapajućim događajima, a Moco se zakukulji te odbija olakšati svoju dušu udomitelju. Učestalo ponavljanje sličnih ili istih špranca razgovora uništava dinamiku filma i dosađuje gledatelja. Dobiva se dojam da redatelj svakim dijalogom želi podastrti publici dubokoumnu poruku, no kvantitetom istih rečenice se počinju činiti kao svakodnevne floskule self-help gurua.
Užasnutost dijaloga vjerno je popratila i mizerna scenografija. Jednostavno, namjere scenarista poradi približavanja meksičkog načina života, čine se podosta manjkavim. Čak ispada da je najvjerodostojnija scena ona ustanove Case Hogar. Njezin realni minimalizam izdvaja je od ostalih scenografija, minimalizam koji možemo poistovjetiti s izgledom jednog sirotišta na meksičkoj obali. Iako i u ostalim scenografijama donekle prevladava minimalistički način uređenja, zorno oponašanje stvarnosti je naoko izostalo. Primjer za tu, pa skoro apsurdnu scenografiju, pronalazimo u dekoru kafića unutar kojega boravi Omar sa svojim prijateljem iz djetinjstva Hectorom (Raymond Cruz). Unutrašnjost kafića naprosto izgleda kao da je rađena prema tradicionalnim predrasudama. Ipak, niti te predrasude nije u stanju kvalitetno imitirati te ostavlja dojam scene neke niskobudžetne kazališne predstave. Katastrofalan je i green screen korišten za izradu scena na otvorenom moru. Toliko je očit da će gledatelj neko vrijeme misliti samo o njemu.
Film podnošljivim čini gluma Dennisa Quaida. Iako problematika njegova lika nije filmska avangarda, već dobro iskušana stvar, uspio je odigrati ulogu na zavidnoj razini. Nije to bila neka posebice epska uloga, no odradio ju je dovoljno dobro. Uz Quaida, svjetla točka filma su i dosjetke skupine siročadi, koje poput rijetkih kapi kiše u Sahari, uspijevaju utažiti žeđ gledatelja za mrvicom duhovitosti u nominalno feel-good filmu. Ukoliko želite gledati vrhunski film, tada nemojte gledati Blue Miracle. No, ako ste u potrazi za filmom čija će vas priča udobrovoljiti unatoč njegovoj ne prevelikoj kvaliteti, Blue Miracle nije tako loš izbor. Istinita priča na kojoj se film temelji je vjerojatno bolja od one predstavljene njim. Ona je dirljiva i gotovo nemoguća, ali i filmska priča, uz ignoriranje povećeg broja izlizanih fraza, može pomoći u poimanju problematike kojom se ona bavi.
