Kako biti moralan novinar u nemoralnom okruženju?

Čitajući ovaj oksimoronski formuliran naslov, doista  se pitam, mogu li ja to? Mogu li ja usprkos svemu, biti moralan. Mogu li srušiti barijere koje se godinama grade, barijere medijske priklonjenosti određenoj političkoj opciji.

Teške su to barijere, koliko teške posljedice će ostaviti rušenje tih barijera na mene, hoću li biti umoran, utišan, odbačen, marginaliziran kao Savka i Mika ´71. Mnoštvo je pitanja.

Trenutno, logički odgovor bio bi Occamova britva. Jer, zašto ne? Želim biti moralan i to sam tijekom cijelog života i bio. Što će se promijeniti u budućnosti? Što bi moglo narušiti moju čestitost i poštenje?

Ipak, moje trenutno razmišljanje može se promatrati s rezervom. Često kad bih diskutirao sa svojim ocem o nekom pitanju, besmislu nacionalizma, ratu, vjeri i rasi, naša diskusija bi završila s njegovom rečenicom: „Ti si još zelen!“ I doista, koliko god si to ne želim priznati, puno je čimbenika koji njegovu hipotezu potvrđuju. Mlad sam i sretan čovjek. Nisam proživio puno nedaća, obitelj mi je uz uobičajene uspone i padove opstala, nisam izgubio bližnju osobu. Nisam doživio rat,  nisam doživio ekstremno siromaštvo, potres, poplavu, odbacivanje u školi. Ništa od toga nisam doživio. Lako je meni biti idealist i moralist.

No je li doista tako?

Dio u definiciji etike, koji kaže da je etika skup načela nekog društva,  potiče me da si postavim pitanje: „Kakva je etika hrvatskog novinarstva ili kakva je etika Hrvata uopće? Postoji li ona u hrvatskom novinarstvu?“

Teško je imati hrabrosti pa na koncu i drskosti, da nakon nedavnog potresa, napišeš da je hrvatsko društvo nemoralno. Osim toga, teško je i medije nakon potresa okarakterizirati kao negativne. Svjesni smo koliko je srce pokazala cijela Hrvatska, a također smo i svjesni koliko su važnu ulogu imali mediji. Od toga da su izvještavali s prve crte, informirali građane kako pomoći, pa do toga da su i brojne medijske kuće same pokrenule razne humanitarne akcije.

Teško je.

No jesmo li doista etično društvo, ako naša etika mora biti uvjetovana tragedijom. Ratom, smrću, potresom, bolešću, poplavom i slično. Jesmo li? U tom trenutku sigurno jesmo, nepravedno je umanjiti čestitost svih onih koji su spremni pomoći, a na koncu tko sam ja da donosim generalni sud o tome je li društvo čestito ili ne. Sve dok postoji i jedan moralan Hrvat, generalni sud ne može biti da su Hrvati nemoralni. Sve dok postoji i jedan moralan novinar, generalni sud ne može biti da su novinari nemoralni.

Iako je s jedne strane potres pokazao medijsku empatiju i profesionalnost, s druge strane pak, to nažalost nije zrcalno stanje u suštini. Da bih elaborirao svoje stavove, analizirat ću neke od važnih čimbenika u novinarstvu kao što su: sloboda novinara, međusobna solidarnost i javno mnijenje o medijima u Hrvatskoj.

Koliku slobodu imaju danas novinari i jesu li je ikad uopće imali. Ako se vratimo u vrijeme Jugoslavije, nemjerljiva je prisutnost cenzure medija. Sve tiskovine u sebi su imale pregršt panegirika Titu i Federaciji. Propašću Juge, dolazi neovisnost Hrvatske, no dolazi ili s njom i neovisnost medija? Nekadašnji novinar Večernjeg lista, Igor Flak, na gostovanju u Podcast Inkubatoru je izjavio da skoro ni jedan tekst u Večernjem listu nije išao van, bez da ga je prethodno odobrio Franjo Tuđman. Osim njega, i popularni sportski komentator Božo Sušec je izjavio kako mu je Franjo Tuđman zaprijetio ugasiti ton prijenosa, jer je ovaj uporno odbijao današnji Dinamo, a tadašnju Croatiju nazvati pravim imenom. Božo Sušec je konstantno izmišljao sinonime kao što su: Modri, Plavi, Zagrebački dečki i sl. Predsjednika je to frustriralo, stoga je zaprijetio Sušecu da će mu ugasiti ton prijenosa, ako u prvih 10 minuta drugog poluvremena tri puta ne izgovori Croatia.

Primjeri dovoljno govore o tadašnjoj slobodi medija u „slobodnoj“ Hrvatskoj. Spomenuo sam primjere iz sporta, kao prvo jer je sport grana novinarstva za koju se smatra da je najmanje kompromitirana, obzirom da ne zahtijeva pristranost i većinom je objektivna. Drugi razlog je, zbog toga što se i sam želim baviti sportskim novinarstvom. Osobno sam veliki protivnik braće Mamić, ali i ne samo njih, nego skoro svakog populista (čitaj lažova) u Hrvatskoj. Od Bandića, Sanadera, Kolinde pa do Milanovića, Jandrokovića, Brkića i dr.

Ponovno ću uzeti primjer Igora Flaka, da bih lakše kontekstualizirao pojam novinarske solidarnosti. Ogledni primjer je već sad poznata press konferencija u kojoj je Zdravko Mamić vrijeđao Flaka zbog teksta u kojem ga je usporedio s Jocom Amsterdamskim. Da biste lakše shvatili do koje mjere je išlo to vrijeđanje, citirat ću neke dijelove: „..spodobo jedna iskompleksirana“, „pi*ka ti materina, balava, nepismena…“ i slične uvrede karakteristične velikom gospodinu i odnedavno produhovljenom Katoliku, personi grati u Bosni i Hercegovini, Zdravku Mamiću. No u čemu je problem kod ovog primjera? Nakon što je velikan hrvatskog nogometa završio svoj simpatični monolog, nitko, ali baš nitko od novinara nije rekao ništa. Igor Flak se povukao, napustio pressicu i otišao. Ostali novinari šutjeli su i gledali u Mamića kao ovce, nitko nije reagirao. U tom trenutku, preminula je novinarska solidarnost. Da je bilo imalo novinarske solidarnosti, netko je trebao, tj. ne trebao, nego morao reći: „Pa stanite, ovo je naš kolega novinar, ovakvo vrijeđanje i omalovažavanje nije prihvatljivo!“ I u najmanju ruku, svi su trebali pokupiti s pressice i pokazati i očuvati novinarsko dostojanstvo. No, nažalost, oni to nisu napravili.

Druga stvar koja me zasmetala kod navedenog primjera je javno mnijenje koje se stvorilo nakon ove pressice. Javnost je ovaj čin okarakterizirala kao urnebesan, neponovljiv i simpatičan. Da bih potkrijepio navedeno, ispod ću staviti screenshot nekoliko najpodržavanijih komentara.

„Mamiću kralju“ sintagma je koja prednjači. I doista, nije to nimalo čudno. Mamić je u Hrvatskoj većinom okarakteriziran kao kralj. I doista, kralj je to koji nije prijavio na stotine milijuna kuna poreza, kralj je to koji vrijeđa i omalovažava svakog tko mu pokuša proturječiti. Kralj je to koji trenutno bježi od hrvatskog zakona, a u isto vrijeme se kune da je nevin. Pa zbog čega onda bježi? Pitam se pitam. Kralj je to koji u pressici psuje Boga, a prije otprilike godinu dana u intervjuu govori kako je pobožan i kako svaki dan posjećuje međugorske crkve. Kralj je to okupan licemjerjem. I svi koji ga podržavaju za mene su licemjeri. Oni se nemaju pravo žaliti na političare, na korupciju i sl. Vjerujem da bi svaki od njih, da dođe na vlast, bio isti kao i ti kompromitirani političari o kojima toliko vole razglabati.

Ja ovdje pišem o moralu, a podrška Zdravku Mamiću primjer je prodaje morala. Jeftino je moral prodan, za nekoliko milijuna, za nekoliko prodanih nogometaša, za nekoliko osvojenih trofeja. Jako jeftino.

Kakvo je javno mnijenje o novinarima i medijima danas? Rekao bih da je svakim danom stopa nepovjerenja sve veća, svakim danom se profesija blati te stoga novinarstvo zasigurno spada u vrh najomraženijih zanimanja općenito. Ne trebam istraživati daleko da bih potvrdio navedenu tezu. Uzet ću primjer nas, studenata II. godine Komunikologije, medija i novinarstva. Na početku trećeg semestra, profesor Sead nas je upitao da jednom riječju opišemo stanje u medijima. Zelena ploča je bila prepuna pojmova kao što su: nepovjerenje, obmana, infomanija, manipulacija i sl. Dakle, ako mi koji studiramo novinarstvo, ako mi koji jednog dana planiramo raditi u medijima, tim istim medijima ne vjerujemo, postavlja se pitanje: – Pa tko će im onda vjerovati? Sjećam se da je jedna kolegica rekla da glavni zadatak novinara više nije informirati javnost, nego ostvarivati profit. I to je nažalost, jedna tužna istina. Uvjetovano hrlenjem za novcem, novinarstvo je potonulo na najniže grane. Urušene su temeljne odrednice novinarstva kao što su: točnost, objektivnost i relevantnost. Sve više je senzacionalizma, trčanja za kliktabilnošću, žutila i sličnih stvari koje narušavaju kredibilitet medija. Analizirajući neke od čimbenika, u svojim primjerima navodio sam većinom negativne aspekte novinarstva. No, postavlja se novo pitanje: „Postoji li pozitivan aspekt u negativnom svijetu medija?“

Pa naravno da postoji. Svaki pošteni novinar, svaki novinar koji se trudi doprinijeti javnom interesu, svaki novinar koji se bori za istinu i pravdu, svaki od njih spada pod taj pozitivni aspekt.  Emisija „Provjereno“ ogledan je primjer toga. Već skoro 14 godina na dispoziciji su građanima. Pokrenuli su mnoštvo humanitarnih akcija, otkrili su mnoštvo afera i definitivno vratili dostojanstvo medijima.  Njihov najveći uspjeh ogleda su upravo u njihovom nastojanju da služe građanima, da budu u službi javnog interesa, a ne u službi profita. Njihov profit samo je plod njihovog napornog i uspješnog rada, motiviranog istinskim i pravim novinarstvom. Novinarstvom koje je iskreno, točno, čestito. Novinarstvo koje ne podilazi Mamiću, Bandiću ili Kolindi. Objektivno novinarstvo. Provjereno je savršen putokaz meni i svim ostalim novinarima, koji to jesu ili koji to žele postati. 

U trenutku dok sam završavao svoj tekst, bio je petak,  5.veljače. Dok sam razmišljao što ću napisati u završnom dijelu, neobavezno sam surfao po društvenim mrežama. I tako surfajući, zamijetio sam objavu portala Index.hr, naslov je glasio ovako: „Dok još nije zabranjeno, ispod ovog članka ostavite komentar o Plenkoviću i Hrebaku“. Naime, o čemu se radi, u petak je u saboru prošao zakon koji bi potencijalno mogao prouzročiti potpuno gašenje komentara ispod svih članaka, napisanih na raznim portalima. S obzirom na to da je Vlada zaprijetila milijunskim kaznama portalima, ako se ispod njihovih objava nađu komentari koji u sebi sadrže govor mržnje, za očekivati je da će portali u strahu od kazni u potpunosti ukinuti komentare. I sad ja razmišljam: „Pa gdje je tu demokracija?“ Ovo je ozbiljan udarac na demokraciju, ozbiljan udarac na prava i slobodu čovjeka, ozbiljan udarac novinarstvu.

Iako je teško, iako je posljednji primjer samo još jedan u nizu koje potkrepljuje loše stanje u medijima, a i u državi općenito, ja ipak ne želim odustati. Ne želim završiti svoj tekst s negativom, želim biti pozitivan i vjerovati u bolje sutra, koliko god sam sebe zavaravao, ma i koliko god bio patetičan. Ja to želim.

Prije nego što napišem zaključak, ispod ću staviti jedan životni putokaz za sve nas novinare, nenovinare te na koncu ljude:

Summa summarum svega, baš kao što kaže Majka Tereza: „Zašto i vi ne pokušate biti kapljica čiste vode?“ I upravo ovim primjerom trebaju se voditi svi novinari. Ne kažem da svi trebaju biti Katolici, Kršćani, veliki vjernici i sl., nego trebaju biti kapljice čiste vode u iole zaprljanom bazenu. Jer, što nas je više, to će bazen biti čišći.

Mogu li ja biti moralan novinar u nemoralnom okruženju. Ja vjerujem da mogu. Vjerujem da mogu biti kapljica čiste vode u ionako suviše zaprljanom bazenu.

Naslovna fotografija preuzeta je s Unsplash.com