Petrica Kerempuh kao kritičar slabosti našeg društva

Predstava Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže u režiji Georgija Para premijerno je izvedena 26. veljače na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu, a nastala je na 80. obljetnicu izdavanja zbirke pjesama Balade Petrice Kerempuha.

Iako ih je Krleža napisao 1936. godine, njihova zastarjelost vidljiva je samo u arhaičnoj kajkavštini, no sadržajno su vrlo bliske današnjem vremenu i društvenoj situaciji.

Socijalne teme i problemi društva o kojima Krleža progovara u Baladama aktualni su i danas, a Paro je odabrao motiv siromaštva, odnosno u središte postavlja današnjega prosječnog čovjeka koji svakodnevno skuplja plastične boce iz kontejnera.

Predstava počinje stihovima „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu…“ kojima Ljubomir Kerekeš i Zdenko Brlek najavljuju pesimizam, ali i laganu pomirbu sa stanjem koje se ne mijenja dok je čovjek bespomoćan i beznadan. Pesimizam i ironiju nastavlja Hana Hegedušić veselo iskačući iz kontejnera i izgovarajući stihove pjesme Ni med cvetjem ni pravice.

Atmosferu bijede i jada najbolje predočuje Ljiljana Bogojević koja u kolicima vozi grob, odnosno križ i cvjetni aranžman, pjevajući stihove iz Balada svojim izuzetnim pjevačkim sposobnostima. U njezinoj se interpretaciji može iščitati smrt prije rođenja promjene ili pak dolazak smrti najmlađem djetetu Europske unije.

Isto tako možemo čitati scenu s tri bogorodice koja podsjeća na Isusovo rođenje u Betlehemu, a plavo nebo i žute zvijezde mogle bi simbolizirati zastavu EU.

Jan Kerekeš u ulozi vrckavog pustolova Petrice Kerempuha, koji nastoji biti nositelj promjena, reagirati na nepravdu i okrutnu sudbinu suvremenog čovjeka, najavljuje crnu budućnost v megli i štrik koji nam sprema Europa. Petrica upozorava na nedostatke i slabosti, apelirajući na nužnu promjenu društva nabolje.

Sunčana Zelenika Konjević, kao majka koja plače za poginulim sinom, uz osudu okoline koja ju bez imalo sažaljenja osuđuje, mora se pomiriti s vlastitom sudbinom. Baš kao i bespomoćan otac (Zdenko Brlek) koji u očaju sa sebe skida odjeću jer budu sinu zeli hižu. Bez nade za budućnost, noseći na licima maske smrti i očaja, vrte se u krug i ne pronalaze rješenje.

Na samom kraju ponovno se vraćaju na početne stihove – „Nigdar ni bilo da ni nekak bilo…“ – pjevajući ih uz melodiju Ode radosti (himne EU). Dakle, jasna je pomirba s trenutačnom situacijom koja nas, prema njihovoj interpretaciji, vodi u smrt ili maglovitu budućnost.

Unatoč svojim pokušajima, Petrica ne donosi nikakve promjene, a ni ne mijenja stav i poglede društva. Time je prikazana nemogućnost pojedinca da mijenja kolektiv. Buka padanja boca na scenu možda je zvuk koji ćemo još neko vrijeme slušati.

Dramaturg je Marijan Varjačić, scenograf Aljoša Paro, kostimografkinja Jadranka Tomić, a scensku glazbu skladao je Vid Kralj Novak.