Čelične magnolije – stereotipno žensko tračanje u frizerskom salonu ili nošenje sa životnim tragedijama kroz sitne razgovore?

Da su snažne i čelične, jasno je pokazalo šestero žena kroz četiri scene ispovijedi u jednom lokalnom američkom frizerskom salonu. Riječ je o djelu Čelične magnolije američkog dramatičara Roberta Harlinga, po kojem je osamdesetih godina prošlog stoljeća snimljen film, a istoimenu je predstavu u varaždinskom HNK režirala Barbara Rocco.

Radnja započinje prvim radnim danom mlade i nesigurne Anelle (Irena Tereza Prpić) u frizerskom salonu kod Truvy Jones (Sara Stanić), a njih dvije uvode nas u priču. U salonu je živo i veselo jer svakih nekoliko minuta sa svojom pričom, odnosno problemima, dolazi neka druga žena. Upoznajemo nježnu, veselu i razigranu Shellby (Katarina Arbanas), koja dolazi na frizuru na dan svog vjenčanja i njezinu društveno aktivnu i racionalnu majku M’Lynn (Sunčana Zelenika Konjević). Između ostalog, u frizerski salon dolaze i udovica bivšeg gradonačelnika, draga i zanesena Claire (Mirjana Sinožić), i susjeda Ouiser (Gordana Slivka), drska, hladna i bez dlake na jeziku.

Tih šestero karakterno različitih žena kroz zajedničke teme razmjenjuju mišljenja o banalnim, ali i o važnim životnim temama i problemima, a budući da muškaraca u predstavi nema – one ih spominju na različite načine jer su i oni sastavni dio njihovih dramatičnih života.

Cijela se radnja odvija u frizerskom salonu, a žene, kroz nevidljiva ogledala ispred kojih sjede dok im slažu frizure, pričaju naizgled nevažne priče. Iz scene u scenu svaka od njih doživljava neku promjenu, a najveći razvoj lika doživljava mlada Anelle, koja se od nesigurne djevojke počinje prilagođavati različitim društvenim modelima ponašanja. Tako od mlade i simpatično lude djevojke odlazi u krajnost – postaje fanatična vjernica i na kraju ostaje u drugom stanju.

Shellby, koja se bori s dijabetesom želi imati dijete unatoč upozorenju da bi na taj način mogla ugroziti i svoj i djetetov život. Borbu nje i njezine majke, koja se protivi njezinoj odluci, pratimo kroz sve četiri scene.

Svu tu tragičnost razbijaju zdravim i prirodnim humorom, koji potiču i u najtežim situacijama.

Iako se svaka od njih bori sa svojim nedaćama, najteža je uloga i borba majke sa suočavanjem i istinom. Kod svih se žena unutar maloga frizerskog salona stvara velika doza empatije i razumijevanja. Dok oštra Ouiser razbija svoje hladne zidove, Anelle se odlučuje na humanu gestu.

Kroz male i sitne priče zapravo su se dotakle velikih stvari, a u tišinama su pokušale prikriti sve ono brutalno što im se događalo. Unutar svih tih razgovora otkrile su svoje osebujne karaktere i osobine. Ono što predstavu čini zanimljivom jest mnoštvo preokreta situacija, razbijanje suza u smijeh i obrnuto te, prije svega, ugodna, topla i vesela atmosfera, koja tragičnu životnu situaciju pretvara u samo jedno veliko iskustvo i razlog za dalje.

Barbara Rocco vještim je odabirom glumica, pričom i scenografijom odradila režijski odličan posao, koji je zasigurno zahtijevao mnogo truda, a u tome je uspjela zato što su publici poslane istinske i prave emocije, kao i poruka da život ne treba shvaćati tako ozbiljno.

Simpatične, smiješne i posebne, svaka na svoj način, one su zapravo čvrste i predivne mirisne magnolije koje se možda blebetanjem i svakodnevnim dolaženjem u frizerski salon bore s mnogo većim tragedijama – ali ipak vrijednima daljnjeg življenja.