Pedeset nijansi krive

Koji god portal otvorili ili koji god televizijski program gledali, koju god radiostanicu u posljednjih nekoliko tjedana slušali – zasigurno ste najmanje pet puta čuli reklamu za filmsku adaptaciju priče koja je postala fenomen svjetskog razmjera. Otkad je objavljena Pedeset nijansi sive, erotska trilogija britanske spisateljice E. L. James, prevedena je na 52 jezika.

Prodana je u više od 100 milijuna primjeraka, što je svrstava na listu najprodavanijih serijala knjiga u povijesti. Od publike obožavana, od kritike apsolutno prezirana, na ovogodišnje Valentinovo dobila je i svoju filmsku adaptaciju.

Nakon što su publika i kritika na ovogodišnjem Berlinskom festivalu na sav glas izviždali film, dalo se pretpostaviti da je toliko loš da je negledljiv i da se uopće ne isplati trošiti novac na ulaznicu. Međutim, i ovog se puta pokazalo da znatiželja u većini slučajeva pobjeđuje. No dojam je da je publika (koja ne spada u vjerne obožavatelje knjiga) dominantno razočarana nakon odgledanog filma.

Jedan od glavnih problema ove adaptacije počinje od samog scenarija. Većina onih koji su pročitali knjige tvrde da je redateljica Sam Taylor-Johnson čak uspjela ispeglati najgore klišeje iz romana, no ipak se teško oteti dojmu da se iz dobivenog predloška moglo napraviti nešto puno više i puno bolje. Naravno da film spada pod sve formulacije ljubića jer, eto, takva je knjiga prema kojoj je sniman, no ipak se moglo bez nekih scena. Je li bilo nužno da Christian Grey nakon prve zajedničke noći – u penthouseu s velikim prozorima s pogledom na panoramu Seattlea dok kiša lagano rominja – svira klavir, a da ga Anastasia Steele sluša ogrnuta plahtom? Spašavanje od jurećeg bicikla… Rečenice kao što su „Gdje si bila do sada? – Čekala!“… I zašto u erotskom filmu koji bi trebao govoriti o S&M-u prvu scenu seksa treba čekati sat vremena? A i one prikazane djeluju nevjerojatno mlako…

Glumačke izvedbe također su mogle biti bolje odrađene. Inače solidna glumica Dakota Johnson (kći Dona Johnsona i Melanie Griffith), vidljivo se bori s lošim dijalozima svojeg lika i sa svojim iritantnim govorom tijela. Jamie Dornan zaista je podbacio. Njegov lik sadističkog milijardera trebao bi biti nevjerojatno intenzivan, dominantan i zavodljiv, i to do te mjere da ženskom dijelu publike srce siđe u pete kad izgovori rečenice poput „Ja ne vodim ljubav. Ja jebem. Žestoko“. Umjesto toga imate osjećaj da govori kako nas sutra očekuje sunčano s povremenom naoblakom. Kemija glavnih glumaca djelomično dolazi do izražaja tek u posljednjih dvadesetak minuta filma, a do onda između njih vlada ozračje dvoje ljudi koji baš i ne žele dijeliti romantičan odnos.

Ono što zabrinjava kod Pedeset nijansi sive jest način na koji ga određeni dio ženske publike doživljava. Kako je moguće da u 2015. godini bilo koja žena može idealizirati takvu vrstu odnosa i smatrati Christiana Greya idealnim muškarcem? Ne radi se ovdje o samom S&M-u – a ni o nečijim seksualnim preferencijama – već o činjenici da Grey taj S&M odnos prenosi iz spavaće sobe (u njegovom slučaju Crvene sobe užitaka/boli) u sve ostale aspekte njihove veze. On Anastasiu uhodi. On koristi svoju moć i utjecaj u kombinaciji s njezinim neiskustvom kako bi dobio što želi. Ucjenjuje, prijeti, kontrolira joj život, provaljuje joj u stan te, najgore od svega, ne prihvaća kada ona kaže „ne“.

Međutim, Christian je milijarder koji joj poklanja novo Macovo računalo i Audi. Vozi je u helikopteru i privatnom zrakoplovu, a uza sve to ima lice i tijelo koje prodaju Calvin Klein bokserice. Priča (tj. Anastasia) također ga pokušava opravdati činjenicom da je u mladosti trpio sličnu vrstu zlostavljanja, zbog čega, eto, nije čudo što je takav – jer on je samo jedna izmučena i neshvaćena duša. Ne, Christian Grey nije ništa drugi doli psihički nestabilan sadist koji ne poznaje (i ne želi poznavati) granice između igranja S&M uloga i stvarnog života. Kao što kaže kolumnistica i komičarka Andrea Andrassy: „Da ti isto to napravi Mirko iz Siska koji vozi Golfa dvojku – ne bi ti bilo seksi; pozvala bi policiju.“