Narodni heroj Ljiljan Vidić: nadasve liep slikopis
U naslovu namjerno aludirajući na jezični purizam, s kojim se autori filma ironično poigravaju u scenama s ustaškim Poglavnikom, sasvim je prigodna najava za recenziju ovog filma. Sam film, pod redateljskom palicom Ivana Gorana Viteza i scenarista Zorana Lazića, obiluje nekonvencionalnim humorom, a tematski dotiče cijeli raspon generacija – od (još uvijek aktualnih) partizana, ustaša i četnika pa sve do modernih emača i hipstera.
Priča se vrti oko mladog pjesnika Ljiljana Vidića koji živi na selu i sasvim se slučajno, preko tajnog sastanka na kojem se čita poezija, priključuje partizanima. U nizu nespretnih okolnosti i neuspješne sabotaže režimske radio- (puristički: krugovalne) stanice, partizanska skupina s Ljiljanom bježi u lokalni NDH shopping-centar koji obiluje pop-kulturalnim referencama na suvremene marke i brendove prikazane na način da odgovaraju tadašnjem vremenu i režimu. Tamo se odlučuju prijaviti na nacistički talent-show Čimbenik na kojem, ako pobijede, osvajaju večer s Poglavnikom u njegovoj vili, gdje bi se navodno trebao pojaviti i sam Hitler.
Važna stvar za ovaj film svakako je uspješna medijska kampanja kojom se ostvarilo drugo najveće otvaranje u domaćim kinoblagajnama, što je, s obzirom na to da se radi o hrvatskom filmu, velik uspjeh. Drugi je to film redatelja Viteza koji je poznat po radovima kao što su film Šuma summarum i HRT-ova serija Zakon!
Vitezov je stil prepoznatljiv: ekscentrični likovi, žanrovska izmiješanost, namjerni filmski klišeji, parodiranje pojedinih elemenata određenih žanrova i ironičan komentar na hrvatski mentalitet. To je neobičan humor čije uzore možemo naći u skečevima poznate britanske komičarske skupine Monty Python i kojem je često poanta vica suptilnije servirana.
Gledatelju budnog oka tako neće promaći suptilni kadrovi u kojima se, primjerice, pojavljuju reklama za Heil Katze ili lažna iskaznica na kojoj na mjestu imena i prezimena piše Konju Nepismeni. U filmu se također, na neke druge filmske uzore, izmjenjuje i povijest, prikazujući tako Antu Pavelića kako prenaglašava važnost čistoga hrvatskog govora ili pak Tita koji se u kućnom ogrtaču skriva u špilji, pripremajući knjigu za samopomoć.
Neupućenom će gledatelju neka pitanja ostati visjeti nad glavom. Tako se možete ostati pitati koja je, primjerice, poruka konstantnih strijeljanja u pozadini; tko je Stipica u referenci žene u prolazu kod bankomata; koje je značenje vampira u filmu i zašto, zaboga, lik Stojana Matavulja ima dvije obrve viška?
Najvažnije pitanje postavlja se u naslovu filma. Smušeni i zbunjeni pjesnik, kojem su uzori Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić, ne pretvara se u heroja, iako mu se ta titula pokušava prišiti kroz neistinite i prenapuhane priče koje počinju kružiti u njihovoj partizanskoj skupini. Ironičan je to komentar na legende koje nastaju o ratnim herojima, čija se uloga u ratovima preuveličava. Moguće se reference svode na žanr jugoslavenskih ratnih filmova, a ubacivanje scene s hipsterima označava modernu underground-scenu koja u žiži ratnih zbivanja prikazuje skupinu nezainteresiranu za cijelu situaciju oko rata i političkih opredjeljenja.
Bez obzira na podijeljenost kritike i publike, film se dotiče još uvijek aktualnih tematika i na osvježavajući način prikazuje cijeli niz stereotipa o hrvatskom mentalitetu i ideološkim podjelama koje nas još uvijek obilježavaju. Možda se ne radi o najboljoj komediji od ’45. – kako se reklamira – ali se svakako može reći da je Narodni heroj Ljiljan Vidić hvalevrijedan potez koji je publiku vratio u kina na domaći film.
U prvom tjednu prikazivanja prodano je oko 25 000 karata. Na prvom mjestu te ljestvice i dalje je film Svećenikova djeca (s više od 30 000 prodanih karata). U filmu glume Kristijan Jaić, Stjepan Perić, Ivan Đuričić, Dragan Despot, Dražen Čuček, Tena Jeić Gajski, Ljubiša Savanović, Dražen Kühn, već spomenuti Stojan Matavulj i mnogi drugi.
