Marko Gregur – mladi autor iz Koprivnice

„Veliki uspjeh teško je postići, ali treba pokušavati. Ionako je važnije pokušavati nego uspjeti“, riječi su kojima je Marko opisao svoj put do velikih književnih dostignuća.

Marko Gregur je višestruko nagrađivani mladi autor iz Koprivnice. Piše poeziju i prozu, a svoja je djela objavljivao u novinama i časopisima među kojima se ističu Kolo, Vijenac, Zarez, Večernji list, Kaj, Knjigomat, Odjek i drugi. Jedno od najznačajnijih priznanja koja je dosad dobio jest nagrada Prozak iz 2012. godine. Nagrada se dodjeljuje za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Među brojnim uspjesima ističe se i objavljivanje zbirke priča Divan dan za Drinkopoly u američkom časopisu Glimmer train. Nešto više o svom književnom stvaralaštvu Marko je otkrio u razgovoru.

Kako je nastala zbirka priča Divan dan za Drinkopoly za koju ste dobili nagradu Prozak? Jesu li Vas na pisanje potaknuli događaji u Koprivnici i ljudi koje svakodnevno susrećete?

Zbirka je nastajala neopterećena nekim konceptom, bilo čime što bi se moglo nazvati važnom poveznicom, tako da na neki način nikad nisam ni pisao zbirku – pisao sam priče kojima je zajedničko to da su uvezene između korica na kojima piše Divan dan za Drinkopoly. Osim toga, većini je priča zajedničko to da za svoje junake imaju ljude koje nazivamo malim ljudima. One koji su ili na društvenim marginama ili sasvim na rubu društvenog teksta, neindeksirani, pa čak i nenavedeni u sadržaju. Što se tiče Koprivnice i ljudi, dakako da utječu. Sve što gledamo, čitamo i slušamo utječe na nas. Matisse je rekao da je sačinjen od svega što je vidio. A u Koprivnici vidim puno toga.

S obzirom na to da ste mladi autor, što za Vas predstavlja ovakva književna nagrada?

Nagrada Prozak je kroz 10 godina postojanja postala veoma važna. Ona mladom autoru omogućuje objavljivanje u Algoritmu i rad sa sjajnim urednikom Krunom Lokotarom koji se bori za svoje autore. On nije samo urednik kojem je posao gotov kad uredi knjigu, već radi na predstavljanju knjige i autora u nečemu što bismo mogli nazvati svojevrsnom postprodukcijom – radu ne na knjizi, nego za knjigu nakon što je otisnuta. Nagradu inače dodjeljuje povjerenstvo u kojemu su uz Lokotara još i Marko Pogačar i Olja Savičević Ivančević, čiji je roman Adio kauboju upravo pokupio sjajne kritike u The Irish Timesu. Zbog svega toga Prozak mi znači veoma mnogo.

Jedna priča iz zbirke Divan dan za Drinkopoly objavljena je u američkom časopisu Glimmer Train, a zbirka spada i među najčitanije knjige u 2014. godini. Jeste li, u samome početku nastajanja zbirke, očekivali da ćete ostvariti tako značajan uspjeh?

Neki ljudi kažu da pišu za ladicu. Ja mislim da ti ljudi lažu. Da svi koji pišu to rade zato što misle da imaju nešto zanimljivog za reći. I onda ti je, dakako, drago kad vidiš da je knjiga posuđena u knjižnicama, da ju knjižnice Grada Zagreba preporučuju i tako dalje. Tome sam se nadao – da će netko pročitati knjigu. Velik je privilegij kad netko odluči odvojiti više sati svojeg života kako bi pročitao nešto što si imao za ispričati. Još je veći ako te poslije ne želi bubnuti zbog izgubljenog vremena. O Glimmer trainu sam sve već rekao, pa tu ne bih ništa dodavao, a ovo s najčitanijom knjigom bih uzeo uvjetno. U izbornoj noći, čak i kad je očito da je sve gotovo, poraženi političar kaže: „Pričekajmo službene rezultate.“ Učinimo tako i mi: pričekajmo službene rezultate koje će s vremenom dati Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Ja baš i ne očekujem pobjedu.

Biste li se mogli ukratko predstaviti?

Nekad sjedim pred televizorom, gledam kviz i, kao i mnogi drugi, imam osjećaj da bih sve tamo razbacao svojim odgovorima. Točno bih se prijavio da se ne bojim da ću se osramotiti, ali i da nema onog predstavljanja na početku. Užasavam se toga da sam sebe predstavljam i nabrajam o sebi neke stvari poput mjesta i datuma rođenja ili školovanja – kad to ionako ništa ne znači. Što znači što si završio elektrotehniku i povijest umjetnosti ili što si negdje rođen kad ne znaš odgovoriti ni na najjednostavnije prvo pitanje na kvizu ili, recimo, na Milijunašu ne možeš doći do drugog praga. Mi gledatelji imamo mišljenje na koje ti autobiografski fragmenti uopće ne utječu, barem ne u pozitivnom smislu. U negativnom da, ipak smo ljudi: kakva budala, a završio dva fakulteta.

Kako je uopće započelo Vaše stvaralaštvo? Odakle inspiracija za priče?

Započelo je prvim slovom. Još tamo negdje ’93. stupio sam na književnu scenu 5.a razreda. Nastavnica je rekla da možemo pisati pjesmicu za ocjenu. Ništa lakše, pomislio sam. Ali minute su prolazile, a meni ništa nije padalo na pamet. Osvrnuo sam se po razredu i vidio točno ono što sam očekivao: neki su, ni ne pomišljajući na to da se zamaraju takvom gluparijom, punim plućima iz tehničke ispaljivali naslinjene kuglice po onima ispred sebe, a one štreberice, koje su pohađale sve moguće grupe – od ritmičke, recitatorske pa sve do matematičke – vrijedno su, pod plotunom tih kuglica bez pola muke, nizale stih za stihom i od tog me je prizora počela hvatati panika. Ja niti sam išao na recitatorsku, niti na ritmičku, a nikad nisam došao ni blizu matematičke. I kao da to nije bilo dovoljno, sad se pojavila ozbiljna mogućnost da, za razliku od njih, neću uspjeti napisati čak ni jednu najobičniju pjesmicu. Onda sam se dosjetio. Uzeo sam udžbenik i našao nekog tipa iz Peteranca na kraju knjige. Malo sam popravio stvar da se ne skuži. Čitao sam stih po stih i radio. Preradio sam pjesmu i dobio peticu. Pred kraj školske godine nastavnica je došla u razred i rekla: „Danas učimo tvojeg pjesnika.“ To je početak mog stvaralaštva i stalno sam zahvalan Franu Galoviću koji mi je na tom početku pružio ruku.

Dobitnik ste brojnih nagrada za Vaša djela, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Je li Vam bilo teško postići nešto takvo i probiti se na strano tržište?

Proboj je velika riječ, ali drago mi je, naravno, da sam uspio objavljivati i u časopisima u inozemstvu. Kako u onima u BiH, Crnoj Gori, Srbiji, tako i u engleskom The Stockholm Review of Literature ili američkom Glimmer trainu. Do najboljih je američkih časopisa teško doći. Glimmer train, u kojem sam objavio priču Divan dan za Drinkopoly, godišnje primi oko 40 000 priča, a objavi njih 40. Jasno je da je to teško postići, ali treba pokušavati. Ionako je važnije pokušavati nego uspjeti.

Nakon zbirke poezije Lirske grafomanije, zbirke priča Peglica u prosincu i Divan dan za Drinkopoly, imate li nekih novih planova?

Radim na rukopisu romana koji ću, nadam se, završiti ove godine. Pišem to već više od godinu dana, i to usporedno s drugim stvarima. Napisao sam 120 kartica pa krenuo ispočetka i baš sam zamislio da to završim. Svakako bi bilo dobro da završim jer sam za taj rukopis dobio i stipendiju Ministarstva kulture pa ako knjige neće biti, više se ne mogu javljati na natječaj. Privodim kraju i novu zbirku priča, zbirku kajkavskih pjesama Baka Slava su bila vmrla koja se bavi formalnim procesima žalovanja (vmrla je baka, pred sprevod, sprevod, karmine), a tu je i jedna zbirka poezije na standardu.